Ajmo reći da turbo-folk, kakvog smo ga znali u devedesetima i početkom dvijetisućitih, više ne postoji. Uostalom i nije više “in”. Promijenio se. Mutirao je i prešao u druga žanrovska polja i postao legitimni dio najšire shvaćene estrade. No, je li baš nestao? Nije. Dapače!
Budući da je najbolju i najprecizniju definiciju odavno u skladbi “Turbo folk” dao Antonije Pušić alias Rambo Amadeus alias “mega svjetski car”, vrijedi je ponoviti.
Kakofonija ukusa
“Folk je narod, a turbo je sistem ubrizgavanja goriva“, veli Rambo i logično zaključuje: “turbo folk (je) gorenje naroda“. I svako pospješivanje “sagorijevanja naroda” je turbo folk jednako kao i “razbuktavanje najnižih strasti naroda“. Turbo folk, nastavlja Rambo, stoga “nije muzika“; on je zapravo “kakofonija ukusa“. “Ja nisam izmislio turbo folk“, tvrdi Rambo, “ja sam mu (samo) dao ime“.
Naime, u turbo-folk nisu ušle samo pevaljke s jednom nogom u narodnjaku, a drugom u danceu, nego, sukladno teoriji o gorivu za rasplamsavanje i sagorijevanja naroda te najnižih strasti, naljepnicu turbo-folka, kaže Rambo, zaslužuju i alkohol, pečenje na ražnju, porno shopovi, nacionalizam, trgovina ljudskim organima, kriminalci, silikoni, kokain, McDonalds, kladionice, Eurovizija, modni kreatori, politički marketing, glasački listić “koji omogućuje svakoj budali da ga ispravno popuni”, registracije s malim i okruglim brojevima…
Podužem popisu fale samo još nogomet, nogometaši, manekenke i modeli. Koji su, i po Rambovoj definiciji unutarnjeg sagorijevanja, ali i po glazbenom ukusu i svjetonazoru, neodvojivi od fenomena turbo-folka.
Logična etapa hrvatskog (balkanskog) svagdana
Uzgred rečeno, što je to što nogometaše te njihove prve & druge pratilje iz svjetla reflektora i bljeska kamera, s promocija novih automobila i kozmetičkih linija, post-premjernih zabava i improviziranih televizijskih studija na stadionima, vuče na “after party” u opskurna gnijezda najšire (a ne samo glazbeno) shvaćenog turbo-folka?
Šarm zabranjenog voća, mogućnost razuzdane zabave, čarobna privlačnost hibrida šlagera i narodnjaka te pokoje ustašoidne pjesmice ? Možda, no prije će biti da je popularnost turbo-folka i njegov očiti izlazak iz ilegale springsteenovske “mračine na kraju grada” –naprosto logična etapa hrvatskog (balkanskog) svagdana, ali i posve logičan sporedni proizvod procesa koji već dugo traju i na društvenoj, estradnoj i nogometnoj sceni.
Iz zone sumraka: Tko leti, vrijedi; tko vrijedi, leti; tko ne leti, ne vrijedi
Drugim riječima kazano, turbo-folk i u novom preobraženom izdanju nije samosvojni entitet; on je “soundtrack” odnosno zvučna kulisa našeg svagdana. Turbo-folk, rekoh, nije izolirani glazbeni fenomen kako ga se najčešće i nekoć i danas – posve pogrešno -interpretira. On je doista način sagorijevanja naroda i razbuktavanja njegovih najnižih strasti, ali i logičan ishod opsežne selidbe pseudofolklornih rituala iz svojeg izvornog tradicijskog i ruralnog prošlostoljetnog okruženja u urbani prostor današnjice. Naravno i u prostor društvenih mreža hranjen lažnim vijestima, govorom mržnje, teorijama zavjere i najrazličitijim bedastoćama.
Stigao je ruku pod ruku s novim primitivizmom
Glazbeni turbo-narodnjak je uostalom na scenu stigao zajedno s modom vjenčanja, pričesti i krizme pretvorenih u bulajićevske masovke sa stotinama gostiju za čije se udomljavanja preuređuju negdašnja skladišta s periferije, a za financiranje podižu krediti.
Stigao je ruku pod ruku s novim primitivizmom (ne brkati sa sarajevskim “new primitivs”“) koji se – danas je to očito – nastanio i u saborskim klupama i na društvenim mrežama, u mainstream politici i među aktivistima; među antivakserima koji zazivaju pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu niječući toi isto pravo drugima, u “hodačima za život”, drekavcima ispred klinika za pobačaje, među “bujičarima” te svima koji profitiraju od “sagorijevanja naroda” i “razbuktavanja najnižih strasti”.
Jer, turbo-folkeri su svuda oko nas. Bez obzira na to dreči li im iz automobila glazba “srpskih pevaljki”, Maje Šuput, Thompsona i Škore ili pak Pipsi, Urban i Majke.