Zacijelo nisam bio jedini kojemu je tih kasnih sedamdesetih i na početku osamdesetih već koncem kolovoza ovisnički “falio” Zagreb. Čast svim tadašnjim jadranskim diskotekama i improviziranim plesnjacima, ali Saloon je svake jeseni iznova pokazivao da je neprikosnoveni “no.1” – i to godinama prije nego li su mu nalijepili sponzorsku “markicu” Marlboro cluba. Lap je pak i bez YURM-ovskih svirki bio impregniran “dobrim vibracijama”, a Kulušić – i danas sam spreman za to staviti ruku u vatru – apsolutno najbolji klub u tadašnjoj državi.
No, i onda kao i danas dok vrtim film unatrag, za mene je baš svakoga rujna Zagreb bio – Zvečka.
Taj neugledni ugostiteljski objekt konfekcijskog socijalističkog interijera bio je, a za moju generaciju i ostao, metafora ili čak ušće urbane bujice koja je odredila zagrebačke najbolje godine: godine uzleta novoga vala. Pače, Zvečka je bila i više od toga. Ona je na isteku sedamdesetih i tijekom osamdesetih bila sama esencija urbanog Zagreba i neke nove, drukčije, življe, drsko optimistične – mada, naivne – urbane kulture.
Zvečka je privlačila mnoge generacije
Možda je ova dijagnoza pretjerana, odveć osobna pa čak i isključiva, ali čini mi se da se svaki sezonski odnosno jesenji plimni val “provincijalaca”, a posebice “Dalmoša” već pri samom suočenju sa zagrebačkom topografijom, kanalizirao u dva pravca: u smjeru špice i prema Zvečki. Prva je bila neizbježno utočište nezaliječenih Šibenčana, Splićana, Zadrana, Dubrovčana… a potonja prvo mjesto “socijalizacije” provincijalaca koji su kao poputbinu, umjesto kojeg Smojinog libra i Hajdukovog šala, dovukli ploče i gramofon. Premda je u vrijeme mojega brucoškoga suočenja sa Zagrebom Zvečka bila daleko od utjecaja Džanfe, Kavkaza i značajnijeg i primamljivijeg Blata, a u đir ušla taman pri kraju moje zagrebačke studentske epizode i humanog preseljenja, postala je i moja neizbježna zagrebačka postaja.
Uostalom, jednom nogom u Splitu, a drugom u Zagrebu možda sam staloženije od svakodnevnih ovisnika doživljavao njen fenomen i golemu usisnu moć. Uostalom, doći “pred” – što je bilo mnogo češće nego li ono “u” – Zvečku značilo je, kao ranih sedamdesetih na splitskoj Pjaci, a u osamdesetima na Rivi, uvijek pronaći nekoga: “vidjeti” i “biti viđen”.
View this post on Instagram
Zagrebački bermudski trokut
Desetljećima je špica zahvaljujući trajnom pritoku Dalmoša glumila komadić Mediterana no, čini mi se, da je baš znameniti zagrebački bermudski trokut iliti “duhanski put” Blato -Zvečka -Kavkaz uspješnije na kontinentalni pločnik prenosio sliku ekstrovertiranoga juga.
Danas je opće mjesto da su Zvečka i novi val parnjaci. Bez Poleta i poletovaca (pa bio to Sven Semenčić ili Frane, Rene Bakalović ili Vladko Fras), novog vala fotografa (od Zelme do Posavca i Mia Vesovića), strip crtača (Ilić, Kordej & novokvadratna company) te ama baš svakoga tko je – slijedeći ono Johnnyjevo “eh, da mi je Fendera vidio bi svirke” – kanio maznuti svoj djelić medijske pažnje i pozornosti “Jugotona”, ne bi bilo ni Zvečke; njenih uličnih muvanja, poza i pozera. A Bogme niti komada što su redovito – a posebice za subotnjeg jutra – šetale nove krpice iz Trsta, Graza, a i Londona.
Koja je tajna privlačnosti Zvečke?
Prava tajna privlačne moći Zvečke bila je u njenoj demokratičnosti koja je taj nevelik komad pločnika u Massarykovoj činila poželjnim za sve. I za etablirane rockerske zvijezde – što su neprijeporno bili Hus i Valjak s tadašnjim nakladama koje premašuju današnji ukupni hrvatski diskografski izlaz – i za vječite marginalce poput Kowalskoga. Zvečka je imala ono nešto što je privlačilo i perjanike zagrebačkog novovalnog filma poput Maxa, Jure, Pike…, ali i za gladne provincijalce koji su tek tražili svoj komad Zagreba. Poput, danas nažalost pokojnog, Kreše Blaževića i njegovih Animatora. Bilo je tu istinabog i bundi sljubljenih s tenisicama kao potvrda pedigrea dobrostojećih zagrebačkih obitelji, ali i provincijske studentske sitneži u trajnoj dilemi da li izabrati jeftiniju cugu u Blatu ili prestižan okrajak zida pred Zvečkom.
Zvečka je odavno odsvirala svoje sažvakana raljama privatizacije i urušavanja negdašnjih socijalističkih ugostiteljskih lanaca. Nestalo je – još prije nje same – i okruženje koje ju je pretvorilo u “fenomen”. Odavno već nema ni Poleta ni “novog vala”, a ni naivnog vjerovanja da smo – makar nagurani uz pločnik Massarykove – bili dio nekog urbanog utopijskog “boljeg svijeta”. Devedesete, a i kasnija desetljeća su pokazale da nismo! Te da smo i Zveču i Novi val pospremili u muzej.
Naslovna fotografija: muzejnovogvalazg