Petak, 22 ožujka, 2024

Povodom otvorenja zagrebačkog Muzeja novog vala: Zvečka – kultna novovalna jazbina

Zvečka je odavno odsvirala svoje sažvakana raljama privatizacije i urušavanja negdašnjih socijalističkih ugostiteljskih lanaca. Nestalo je – još prije nje same – i okruženje koje ju je pretvorilo u "fenomen". Odavno već nema ni Poleta ni novog vala', a ni naivnog vjerovanja da smo – makar nagurani uz pločnik Massarykove - bili dio nekog urbanog utopijskog 'boljeg svijeta'

Zacijelo nisam bio jedini kojemu je tih kasnih sedamdesetih i na početku osamdesetih već koncem kolovoza ovisnički “falio” Zagreb. Čast svim tadašnjim jadranskim diskotekama i improviziranim plesnjacima, ali Saloon je svake jeseni iznova pokazivao da je neprikosnoveni “no.1” – i to godinama prije nego li su mu nalijepili sponzorsku “markicu” Marlboro cluba. Lap je pak i bez YURM-ovskih svirki bio impregniran “dobrim vibracijama”, a Kulušić – i danas sam spreman za to staviti ruku u vatru – apsolutno najbolji klub u tadašnjoj državi.



No, i onda kao i danas dok vrtim film unatrag, za mene je baš svakoga rujna Zagreb bio – Zvečka.

Taj neugledni ugostiteljski objekt konfekcijskog socijalističkog interijera bio je, a za moju generaciju i ostao, metafora ili čak ušće urbane bujice koja je odredila zagrebačke najbolje godine: godine uzleta novoga vala. Pače, Zvečka je bila i više od toga. Ona je na isteku sedamdesetih i tijekom osamdesetih bila sama esencija  urbanog Zagreba i neke nove, drukčije, življe, drsko optimistične – mada, naivne – urbane kulture.

Zvečka je privlačila mnoge generacije

Možda je ova dijagnoza pretjerana, odveć osobna pa čak i isključiva, ali čini mi se da se svaki sezonski odnosno jesenji plimni val “provincijalaca”, a posebice “Dalmoša” već pri samom suočenju sa zagrebačkom topografijom, kanalizirao u dva pravca: u smjeru špice i prema Zvečki. Prva je bila neizbježno utočište nezaliječenih Šibenčana, Splićana, Zadrana, Dubrovčana… a potonja prvo mjesto “socijalizacije” provincijalaca koji su kao poputbinu, umjesto kojeg Smojinog libra i Hajdukovog šala, dovukli ploče i gramofon. Premda je u vrijeme mojega brucoškoga suočenja sa Zagrebom Zvečka bila daleko od utjecaja Džanfe, Kavkaza i značajnijeg i primamljivijeg Blata, a u đir ušla taman pri kraju moje zagrebačke studentske epizode i humanog preseljenja, postala je i moja neizbježna zagrebačka postaja.

Uostalom, jednom nogom u Splitu, a drugom u Zagrebu možda sam staloženije od svakodnevnih ovisnika doživljavao njen fenomen i golemu usisnu moć. Uostalom, doći “pred”  – što je bilo mnogo češće nego li ono “u” –  Zvečku značilo je, kao ranih sedamdesetih na splitskoj Pjaci, a u osamdesetima na Rivi, uvijek pronaći nekoga: “vidjeti” i “biti viđen”.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Muzej novog vala Zagreb (@muzejnovogvalazg)

Zagrebački bermudski trokut

Desetljećima je špica zahvaljujući trajnom pritoku Dalmoša glumila komadić Mediterana no, čini mi se, da je baš znameniti zagrebački bermudski trokut iliti “duhanski put” Blato -Zvečka -Kavkaz uspješnije na kontinentalni pločnik prenosio sliku ekstrovertiranoga juga.

Danas je opće mjesto da su Zvečka i novi val parnjaci. Bez Poleta i poletovaca (pa bio to Sven Semenčić ili Frane, Rene Bakalović ili Vladko Fras), novog vala fotografa (od Zelme do Posavca i Mia Vesovića), strip crtača (Ilić, Kordej & novokvadratna company) te ama baš svakoga tko je – slijedeći ono Johnnyjevo “eh, da mi je Fendera vidio bi svirke” – kanio maznuti svoj djelić medijske pažnje i pozornosti “Jugotona”, ne bi bilo ni Zvečke; njenih uličnih muvanja, poza i pozera. A Bogme niti komada što su redovito – a posebice za subotnjeg jutra – šetale nove krpice iz Trsta, Graza, a i Londona.

Koja je tajna privlačnosti Zvečke?

Prava tajna privlačne moći Zvečke bila je u njenoj demokratičnosti koja je taj nevelik komad pločnika u Massarykovoj činila poželjnim za sve. I za etablirane rockerske zvijezde – što su neprijeporno bili Hus i Valjak s tadašnjim nakladama koje premašuju današnji ukupni hrvatski diskografski izlaz – i za vječite marginalce poput Kowalskoga. Zvečka je imala ono nešto što je privlačilo i perjanike zagrebačkog novovalnog filma poput Maxa, Jure, Pike…, ali i za gladne provincijalce koji su tek tražili svoj komad Zagreba. Poput, danas nažalost pokojnog, Kreše Blaževića i njegovih Animatora. Bilo je tu istinabog i bundi sljubljenih s tenisicama kao potvrda pedigrea dobrostojećih zagrebačkih obitelji, ali i provincijske studentske sitneži u trajnoj dilemi da li izabrati jeftiniju cugu u Blatu ili prestižan okrajak zida pred Zvečkom.

Zvečka je odavno odsvirala svoje sažvakana raljama privatizacije i urušavanja negdašnjih socijalističkih ugostiteljskih lanaca. Nestalo je – još prije nje same – i okruženje koje ju je pretvorilo u “fenomen”. Odavno već nema ni Poleta ni “novog vala”, a ni naivnog vjerovanja da smo – makar nagurani uz pločnik Massarykove – bili dio nekog urbanog utopijskog “boljeg svijeta”. Devedesete, a i kasnija desetljeća su pokazale da nismo! Te da smo i  Zveču i Novi val pospremili u muzej.

Naslovna fotografija: muzejnovogvalazg

 

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime