Nedjelja, 24 rujna, 2023

Povodom otvorenja zagrebačkog Muzeja novog vala: Zvečka – kultna novovalna jazbina

Zvečka je odavno odsvirala svoje sažvakana raljama privatizacije i urušavanja negdašnjih socijalističkih ugostiteljskih lanaca. Nestalo je – još prije nje same – i okruženje koje ju je pretvorilo u "fenomen". Odavno već nema ni Poleta ni novog vala', a ni naivnog vjerovanja da smo – makar nagurani uz pločnik Massarykove - bili dio nekog urbanog utopijskog 'boljeg svijeta'

Zacijelo nisam bio jedini kojemu je tih kasnih sedamdesetih i na početku osamdesetih već koncem kolovoza ovisnički “falio” Zagreb. Čast svim tadašnjim jadranskim diskotekama i improviziranim plesnjacima, ali Saloon je svake jeseni iznova pokazivao da je neprikosnoveni “no.1” – i to godinama prije nego li su mu nalijepili sponzorsku “markicu” Marlboro cluba. Lap je pak i bez YURM-ovskih svirki bio impregniran “dobrim vibracijama”, a Kulušić – i danas sam spreman za to staviti ruku u vatru – apsolutno najbolji klub u tadašnjoj državi.



No, i onda kao i danas dok vrtim film unatrag, za mene je baš svakoga rujna Zagreb bio – Zvečka.

Taj neugledni ugostiteljski objekt konfekcijskog socijalističkog interijera bio je, a za moju generaciju i ostao, metafora ili čak ušće urbane bujice koja je odredila zagrebačke najbolje godine: godine uzleta novoga vala. Pače, Zvečka je bila i više od toga. Ona je na isteku sedamdesetih i tijekom osamdesetih bila sama esencija  urbanog Zagreba i neke nove, drukčije, življe, drsko optimistične – mada, naivne – urbane kulture.

Zvečka je privlačila mnoge generacije

Možda je ova dijagnoza pretjerana, odveć osobna pa čak i isključiva, ali čini mi se da se svaki sezonski odnosno jesenji plimni val “provincijalaca”, a posebice “Dalmoša” već pri samom suočenju sa zagrebačkom topografijom, kanalizirao u dva pravca: u smjeru špice i prema Zvečki. Prva je bila neizbježno utočište nezaliječenih Šibenčana, Splićana, Zadrana, Dubrovčana… a potonja prvo mjesto “socijalizacije” provincijalaca koji su kao poputbinu, umjesto kojeg Smojinog libra i Hajdukovog šala, dovukli ploče i gramofon. Premda je u vrijeme mojega brucoškoga suočenja sa Zagrebom Zvečka bila daleko od utjecaja Džanfe, Kavkaza i značajnijeg i primamljivijeg Blata, a u đir ušla taman pri kraju moje zagrebačke studentske epizode i humanog preseljenja, postala je i moja neizbježna zagrebačka postaja.

Uostalom, jednom nogom u Splitu, a drugom u Zagrebu možda sam staloženije od svakodnevnih ovisnika doživljavao njen fenomen i golemu usisnu moć. Uostalom, doći “pred”  – što je bilo mnogo češće nego li ono “u” –  Zvečku značilo je, kao ranih sedamdesetih na splitskoj Pjaci, a u osamdesetima na Rivi, uvijek pronaći nekoga: “vidjeti” i “biti viđen”.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Muzej novog vala Zagreb (@muzejnovogvalazg)

Zagrebački bermudski trokut

Desetljećima je špica zahvaljujući trajnom pritoku Dalmoša glumila komadić Mediterana no, čini mi se, da je baš znameniti zagrebački bermudski trokut iliti “duhanski put” Blato -Zvečka -Kavkaz uspješnije na kontinentalni pločnik prenosio sliku ekstrovertiranoga juga.

Danas je opće mjesto da su Zvečka i novi val parnjaci. Bez Poleta i poletovaca (pa bio to Sven Semenčić ili Frane, Rene Bakalović ili Vladko Fras), novog vala fotografa (od Zelme do Posavca i Mia Vesovića), strip crtača (Ilić, Kordej & novokvadratna company) te ama baš svakoga tko je – slijedeći ono Johnnyjevo “eh, da mi je Fendera vidio bi svirke” – kanio maznuti svoj djelić medijske pažnje i pozornosti “Jugotona”, ne bi bilo ni Zvečke; njenih uličnih muvanja, poza i pozera. A Bogme niti komada što su redovito – a posebice za subotnjeg jutra – šetale nove krpice iz Trsta, Graza, a i Londona.

Koja je tajna privlačnosti Zvečke?

Prava tajna privlačne moći Zvečke bila je u njenoj demokratičnosti koja je taj nevelik komad pločnika u Massarykovoj činila poželjnim za sve. I za etablirane rockerske zvijezde – što su neprijeporno bili Hus i Valjak s tadašnjim nakladama koje premašuju današnji ukupni hrvatski diskografski izlaz – i za vječite marginalce poput Kowalskoga. Zvečka je imala ono nešto što je privlačilo i perjanike zagrebačkog novovalnog filma poput Maxa, Jure, Pike…, ali i za gladne provincijalce koji su tek tražili svoj komad Zagreba. Poput, danas nažalost pokojnog, Kreše Blaževića i njegovih Animatora. Bilo je tu istinabog i bundi sljubljenih s tenisicama kao potvrda pedigrea dobrostojećih zagrebačkih obitelji, ali i provincijske studentske sitneži u trajnoj dilemi da li izabrati jeftiniju cugu u Blatu ili prestižan okrajak zida pred Zvečkom.

Zvečka je odavno odsvirala svoje sažvakana raljama privatizacije i urušavanja negdašnjih socijalističkih ugostiteljskih lanaca. Nestalo je – još prije nje same – i okruženje koje ju je pretvorilo u “fenomen”. Odavno već nema ni Poleta ni “novog vala”, a ni naivnog vjerovanja da smo – makar nagurani uz pločnik Massarykove – bili dio nekog urbanog utopijskog “boljeg svijeta”. Devedesete, a i kasnija desetljeća su pokazale da nismo! Te da smo i  Zveču i Novi val pospremili u muzej.

Naslovna fotografija: muzejnovogvalazg

 

Pročitajte još...

“S&M2” – Spoj metala i klasike kojeg obožava cijeli svijet!

Fenomenalni koncerti Metallice i Simfonijskog orkestra San Francisca dostupni su i u formatu albuma

10 manje poznatih bendova slavnih rock glazbenika

Rijetko tko postane velika zvijezda preko noći. Potrebno je puno truda, želje i volje, pokušaja i padova i usput naučenih trikova. Donosimo arhivske snimke rock izvođača u bendovima u kojima su svirali prije nego su postali planetarno popularni!

10 najvećih blockbustera koje zbog pandemije nismo vidjeli u 2020.

Filmoljupci koje je pandemija zakinula za njihove omiljene junake i zvijezde u protekloj godini, od proljeća 2021. konačno će doći na svoje. Mi vam donosimo pregled deset dugo najavljivanih filmova te kada i kako ih možete pogledati

10 ideja za božićne poklone – za čarobne trenutke njege i topline

Iako ćemo ove godine u krugu najmilijih blagdane slaviti u malo drugačijem svjetlu, uz darove od srca božićni blagdani nikada neće izgubiti svoju čar. A kako nema ništa ljepše nego vidjeti radost na licima najmilijih, donosimo vam deset inspiracija što pokloniti upravo onima koji su vam najbliži srcu

Povezano

Distorzija: Još nije vrijeme za prestanak kotrljanja Rolling Stonesa

Vremena su se naravno promijenila, a dvije tisuće i dvadesete sigurno nisu (nove) šezdesete. Ni rane sedamdesete u kojima  su – kako je tvrdio ugledni Robert Christgau, Stonesi bili neizbježna 'referentna točka' rock and rolla te simbol bujajuće pop kulture

DISTORZIJA: Blistava grla iz drugoga plana: O ‘back pjevačicama’ iza prve linije estradne bojišnice

Slažući ovih dana popis najzanimljivijih mi rockumentaraca, odnosno filmova o (uglavnom) rock glazbi, sjetio sam se i dokumentarca redatelja Morgana Nevillea koji je prije...

Zona sumraka: Dva ljetna splitska festivala: Prokletstvo talijanske limene glazbe

Nakon što su 1941. splitski skojevci u tadašnjoj Tartaglinoj ulici bacili bombu na talijansku vojnu glazbu i grdo ranili trubače, klarinetiste i svirače tube, Bog Glazbe je prokleo Split osudivši ga na glazbu nižih estradnih bića i čak dva njihova festivala

Dogodilo se na današnji dan: Rođen Brian Wilson – genijalac Beach Boysa

Beach Boys – s tri brata Wilsona: Dennisom, Carlom i Brianom, te Mikeom Loveom i Alom Jardineom – krenuli su u rodnom Hawthorneu 1961. kao garažni band, no već tada fascinirani i jednostavnim glazbenim shemama rhythm and bluesa i zahtjevnijim višeglasjima vokalnih grupa, poput The Four Freshmen

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime