Ovo šugavo doba korone izbacilo nas je iz uobičajene rutine – ne idemo u kina, ne idemo u kazališta, koncerata ni nema. Nije stvar u strahu od bolesti, jednostavno se ne mogu zamisliti kako dva sata sjedim u kinu/kazalištu s maskom preko većeg dijela lica, nekako mi se to čini mazohizmom.
Možda kasnije to uspijemo nadoknaditi, a možda i ne; neće svijet propasti zbog toga. Možda bi bio red ispričati se autorima i protagonistima predstava, štajaznam, recimo Tariku i društvu u Kerempuhu – te bismo predsjednike i predsjednicu Ornelu svakako išli pogledati da je sve normalno. Ma ne žalim se, svima je tako, tv ponuda je fantastična – i tu ne mislim na domaće programe – knjige su mi pokraj glave, ali fali mi upijanje energije koju kreativni ljudi emitiraju s pozornice.
Ipak smo uspjeli pogledati dva filma u kinu – lažem, tri, ali srpski ‘Ajvar’ u Laubi nije predmet ovog tekstića – i to oba domaća, i to oba u MSU. Ispravno sam pretpostavio sam da će posjeta biti skromna, doduše ne toliko skromna da ‘Mare’ osim nas gledaju još dvije osobe, i da ću se ugodnije osjećati nego gledajući, na primjer, ‘Tenet’ u Imaxu, u društvu ostalih fanova Christophera Nolana. No, dobro, pogledasmo ‘Mater’ Jure Pavlovića i ‘Mare’ Andree Štake. Volim pogledati domaće filmove, nisam od onih koji neopravdano podcjenjuju domaću proizvodnju, i uglavnom zadovoljan izlazim iz dvorana; barem zadnjih godina. Oba su filma s pulskog festivala, oba su hvaljena, ‘Mare’ je nagrađena u Sarajevu, u oba su središnji likovi žene, zanatski su – čak – poprilično slično napravljeni, kamerom iz ruke, oba se događaju na jugu Hrvatske (delta Neretve & okolica Dubrovnika) i na oba imam prilično ozbiljne primjedbe. Makar nisam bio razočaran, naglašavam…
Središnji su likovi, dakle, jedna kćer (Darija Lorenci Flatz) i jedna supruga (Marija Škaričić), i obje su – po mom laičkom sudu – besprijekorne u svojim ulogama. Ili kožama… Ili fragmentima života, kako god želite… No, priče su jako tanke. Činjenica je da su priče u oba slučaja samo i isključivo podloga za emocije (ili izostanak emocija) koje bi trebale dominirati i usisati gledatelja, ali problem je u slijedećem – ako supruga i ja u autu, na putu od MSU do Jaruna, koji traje deset do petnaest minuta, ovisi o gužvi i semaforima, iz osobnih iskustava i iskustava naše najbliže okoline izvučemo primjere koji bi na intenzivniji način generirali željene emocije, nešto tu ne štima. Mislim, možda imamo previše godina, previše životnog iskustva, možda previše razmišljamo, to treba uzeti u obzir, možda filmovi uopće nisu namijenjeni našoj dobnoj i karakternoj kategoriji.
Pokušat ću svesti primjedbe na osnovno… U ‘Materi’ Darija kao kćer kroz sat i pol filma uglavnom stoički i bezpogovorno, čak s pozitivnim stavom i altruizmom, trpi hirove i nezadovoljstva ostarjele autoritativne matere (Neva Rošić, još jedna sjajna uloga) kojoj je život nešto ostao dužan, a zbog koje se vratila iz Njemačke tamo ostavljajući obitelj. Na početku privremeno, što se polako pretvara u trajno. Da bi na kraju ipak došlo do okupljanja obitelji, smješka na materinom licu, neke vrste hepienda. Problem je u ovome: (od)umiranje starijih ljudi ne traje sat i pol, traje uglavnom godinama i desetljećima, u tome nema apsolutno ničeg dostojanstvenog, a pogotovo nema nikakvog hepienda. Kako bi kćer, recimo, reagirala na telefonski poziv matere ‘razmisli o načinu na koji ćeš me likvidirati’? Bi li zvala socijalnu službu i pitala ‘ima li u ovoj državi kakvog zakona koji zaštićuje djecu od poludjelih roditelja?’. I dobila odgovor ‘nema’? Izmišljeno? Nažalost nije. Priča iz života. Ima i nastavak, naravno, i to dugačak, i to nimalo filmski.
Marija tj. Mare, pak, kao supruga i majka troje, trenutno kućanica, također smatra da joj je život nešto ostao dužan. Ona se, pak, kao osvetu kurvinom sinu životu koji ju je uveo u rutinu iz koje ne vidi izlaz, upušta u preljub s prvim tipom na kojeg naleti, a da nije plemenski i teritorijalno vezan uz malu sredinu u kojoj obitava i djeluje. I naravno da se tim preljubom ništa nije primijenilo, niti se može promijeniti. Čekajte malo…
Je li preljub uopće moguć u takvoj konzervativnoj sredini u kojoj se svi međusobno jako dobro poznaju, a da ne bude primijećen i kažnjen u desetoj sekundi? Teško. Tim više što je i tip, Poljak na privremenom radu u Hrvatskoj, najvjerojatnije, preljubnik. Saznajemo da ima djecu, doduše ne znamo je li još uvijek u braku. Što bi Mare, recimo, kazala na vlastitog muža preljubnika, u godinama u kojima potencija više nije bajna, pa nekontrolirano guta kemiju i onu stvar jednostavno ne može zadržati u gaćama? Da bi potom završio na operaciji srca, poslije koje mu seks nije ni na kraj pameti? Bi li ga potom sućutno držala u kući poput stare i izraubane veš-mašine koju joj je žao baciti jer je dvadeset i pet godina prala besprijekorno i podsjeća je na neka bolja vremena? Izmišljeno? Nažalost nije. Priča iz života. Ima i nastavak, naravno, i to dugačak, i to nimalo filmski.
Nažalost je ‘Ajvar’, kad sam ga već usput spomenuo, superioran ovim našim filmovima.