Na krovu brodske kabine pokraj jarbola bio je prostor za očeve i tamo smo Rudi i ja svakome postavili ležaj.
Djeca i žene spavali su dolje na palubi, ispod velikog baldahina, a nas smo dvojica kao dva lava čuvali samice i mladunčad. Bio nas je pun brod, rođaka i obiteljskih prijatelja.
Turska posada koja je i odlično kuhala, perfektno je brinula za nas i imali smo stvarno lijep odmor. Južna obala Turske turistički je još neotkrivena i puna tajni. Čista voda i izuzetno ljubazni i diskretni domaćini razmazili su nas do kostiju.
Što je ljepše nego ujutro skočiti u prozirnu plavu vodu i razgibati si tjelešce? I onda se vratiti na barku i odrijemati još par kitica.
Te smo se noći usidrili u malenom zaljevu iz kojeg smo u daljini mogli promatrati svjetla u mjestašcu Kaš, malom idiličnom pristaništu na južnoj turskoj obali. Još malo čitanja iz svjetiljku i romantično njihanje me pod čudesnim zvjezdanim nebom brzo uljuljkalo u dobar san.
Probudilo me žarenje na lijevom kapku. Osa. Noćna osa. Onda je počelo svrbjeti i boljeti. Okrenuo sam se i pokušao ponovo zaspati jer je svetlost tek počela viriti kroz planine. Ali nije išlo. Do kraja me probudio trenutak kad sam ugledao svoj nos, a to baš i nije svakodnevni pogled. Oprezno, da ne probudim druge, spustio sam se u potpalublje pogledati se u ogledalo u svojoj kabini.
Obično sam u njemu vidio cijelo lice, sada samo desnu polovicu. Lijeva strana se promijenila u lice nekoga drugoga. Oko se od nosa preselilo nekamo gore na čelo gdje bi mi izrasli rogovi, da sam jelen. Ako sam glavu okrenuo i pogledao lijevi obraz, uopće više nisam vidio desnu stranu.
Vjerojatno se tako osjećao čovjek slon kad se prvi put pogledao u ogledalo, sjetio sam se filma o srodnom nesretniku.
Vrag je odnio šalu. Popeo sam se na palubu i oprezno probudio Barbaru koja je definitivno zaslužila ljepše jutro. Odmah je nakon zabrinutog pogleda na red došao i prvi smješak, jer sam bio doista impozantan sa svojom dvostruko većom glavom.
Onda smo probudili i sve druge i još i posadu.
Kapetan je naredio urgentan prijevoz u Kaš, jedan sat brze vožnje daleko preko zaljeva i onda se diskretno maknuo s kuharom u potpalublje da se u miru mogu smijati mojoj faci.
U pristaništu Kaš nisam našao taksi da me odveze na hitnu. Mladić na mopedu koji je čekao ribare, ljubazno se ponudio da me odveze. I otišli smo. Momka sam držao oko pasa, noge zataknuo na os zadnjeg kotača, desnim sam okom gledao u smjeru vožnje, a lijevim tražio oblake po nebu. Možda sam se u tom trenutku, priznajem, čak i malo sažalio nad samim sobom.
Pola stoljeća star neostvareni košarkaš, u šest ujutro na mopedu s nepoznatim maloljetnim Turčinom, s pogledom koji pokriva najmanje 200 stupnjeva, juri na hitnu u nepoznatom kraju i pazi da mu stražnji kotač ne uhvati noge među žice. To bi mogao biti dobar početak nekog filma.
Cijelu sam bolnicu odobrovoljio. Već se vratar pri pogledu na mene nasmijao od uha do uha. Za mladog mopedista tada nisam imao drugo nego hvala, kasnije sam mu se u pristaništu zahvalio primjernim bakšišem. Dok sam čekao liječnika medicinsko me se osoblje do sita nagledalo i uskoro je postalo jako veselo. Za deset minuta sam usrećio i gospodina liječnika. Moj govor ruku mu je rekao što mi se dogodilo. Onda je sa svojom frizurom, punom orahovog ulja, autoritativno naredio medicinskom bratu, koji bi u slobodno vrijeme mogao raditi kao krvnik u podzemnom zatvoru, da mi da dvije konjske injekcije.
Košarkaški navijači Partizana su tako obraštenim muškarcima, kao što je bio medicinar koji se morao pobrinuti za mene, znali s tribina vikati: „Skini džemper!“ Njegova premala bijela službena kuta je još samo naglasila njegov prirodni pulover.
Onda mi je dao dvije velike i vrlo bolne injekcije i naredio mirovanje. S kreveta su me odvezli u susjednu prostoriju.
Kad je bol malo popustila na susjednom sam ležaju ugledao blijedog momka kojeg je ugrizao škorpion. Kraj njegovog kreveta sjedio je njegov brat i držao ga za ruku.
Moralo je biti stvarno ozbiljno.
Nakon nekog vremena sam sjedio na krevetu i pokušao ustati, ali mi se još uvijek previše vrtjelo. Pozdravio sam tursku braću. Obojica su mi se odmah nasmiješila i otrovanom se odmah vratilo nešto boje u lice. Morao sam doista biti smiješan da je i umirući došao k sebi. Svaka stvar ima očito i svoju dobru stranu. Svi skupa smo postali bolje volje. Poželio sam im zdravlja i sreće, zahvalio osoblju hitne i pozvao taksi da me odveze natrag u pristanište.
Za vrijeme njihovog veselog mahanja na rastanku sinulo mi je da su me vrlo vjerojatno kriomice fotografirali i da će moja slika uskoro krasiti nekakav cirkuski plakat koji će pozivati ljude da vide divove, patuljke, ljude bez kostiju i čovjeka slona iz Slovenije.
Zapravo sam svima uljepšao dan, pristaniški Kaš nas je očarao.
Navečer smo se mi očevi nagradili posjetom brijačnici. Ovdje je brijanje pravi doživljaj, jer uključuje masažu, paljenje dlaka u nosu i ušima otvorenom vatrom, odličnu tursku glazbu u lokalu i mali račun kojeg rado pojačaš primjerenom napojnicom.
Prenoćili smo u pristaništu. Nakon dugog i smijeha punog dana odnio nas je san i prije no što je u pristaništu počeo pravi noćni život.
Sljedećeg jutra nas je u zoru probudilo glasno pjevanje mule u minaretu koji je stajao tik iznad pristaništa.
Moj najmlađi, Črt, povikao je: „Mamice, Božićnjak!“ Cijela se barka nasmijala, samo posada nije znala što je smiješno.
Treća osa mog života dogodila mi se u Londonu kad sam je ne znajući popio skupa s narančadom. Na sreću nije me ugrizla. Ostala je jedna od mojih najčešćih noćnih mora. Tako. Plava jaja i čovjek slon su rekli svoje.
Još informacija za rastanak. U Keniji žive majmuni s plavim jajima.
________________________________________________________________________
Zoran Predin, slovenski rock glazbenik, kantautor i pisac kojeg, zbog provokativnosti i crnohumornih tekstova, vole i stari i mladi. Tijekom 80-ih godina bio je vođa kultnog indie rock sastava Lačni Franz. Kroz godine iznimno plodne karijere objavio je 41 autorskih albuma, 3 zbirke poezije, zbirku anegdota “Druga žena u haremu”, knjigu kratkih priča “Dno nema dna”. Pred izlaskom (Veljača 2021) je roman “Mongolske pjege”. Sklada glazbu za filmove i kazalište, a iskušao se u raznim glazbenim stilovima, od rocka do gypsy swinga i jazza.