Utorak, 21 rujna, 2021

Zoran Predin: Priča o Lačnom Franzu (5) – Kralj selotejpa

Nitko nije svirao kao mi i danas se naša glazba unutar novovalnog žanra još uvijek izdvaja, još je uvijek drukčija. Nismo imali imitatora, ni jedan bend nije svirao ni jedan naš štiklec. Nije, jer bi morao na glavu postaviti svoje glazbeno znanje. Svjesno smo kršili sve zapovijedi

U Lačnom Franzu smo svi bili glazbeno samouki, barem u onoj prvoj postavi. Oto je bio individualac, čak do te mjere da tada nije htio svirati standardne pjesme koje znaju svi gitaristi. Njega to nije zanimalo. Virtuoznost u smislu presviravanja zahtjevnih pasaža nije ga zanimala.

Da on ‘skida’ neke stvari samo zato da bude u istom filmu kao drugi, činilo mu se bez veze. Eksperimentirao je, tražio svoje granice, iskušavao, recimo, kako se čuje sviranje na žicama na gornjoj strani vrata, po onim komadićima žica koje su sapete u gitaru. Izmišljao je stvari i pri tome ponekad naletio na rif kojeg je prije njega već odavno zasvirao Keith Richards, ali Oto to nije znao. Što se toga tiče bio je vrlo sličan Brecelju. On isto nije poznavao stvari kao što je Jumping Jack flash. Kad su je Buldožeri zasvirali, Marko je rekao: ‘Nije loše, napisat ću tekst’.

Oto – faca koju ne zaboravljaš

Rimelea je 1982. vodeća jugoslavenska glazbena revija Džuboks proglasila za jednog od najboljih gitarista jer je svirao Gibson gitaru s Marshallovim pojačalom potpuno bez efeketa, bez pedala, nije koristio nikakva pomagala. Svi su drugi nabavili pedale za izopačenja, odjeke i druge efekte s kojima bi lakše svirali, lakše proizveli frajerski zvuk. Oto je to postigao bez elektronske pomoći, tijekom sviranja je naučio okretati gumbe na gitari, malim prstom desne ruke otvarati i zatvarati magnete. Drugi gitaristi su ga dolazili gledati kako svira i zato što je svojom pojavom bio izrazito svoj, faca koju ne zaboravljaš. U spavaćici svoje mame i s licitarskim srcem na vratu gitare.

Naš je susret značio kontakt dvaju svjetova. Otijev artizam je izvirao isključivo iz instrumentalizma. Ne znam je li imao s književnošću ili poezijom kakve duže čvenkove, ne vjerujem da su ga riječi posebno uzbuđivale. Možda riječ koja je istovremeno glazba i simbol, riječ kao grafička slika. Oto je, na žalost, već tada bio vrlo svoj i na neki se način među nama radilo o spoju plusa i minusa, pri čemu ne znam tko je bio plus, a tko minus. Skupa smo fino funkcionirali. Kakav god crnohumorni zafrkantski tekst napisao i zavio u bilo kakvu melodiju i harmoniju, kad sam mu ga dao zasvirati svojim je artizmom iz njega potegao nešto što je zvučalo drukčije. Moji osnovni gitaristički rifovi zazvučali su posve drukčije nakon Otove obrade. Činjenica je da njegove samostalne autorske skladbe nisu nikad zvučale tako dobro kao naše zajedničke. Nadopunjavali smo se.

Šaljive opaske koje izmjenjujemo s koljena na koljeno

Bili smo šarena družba različitih ukusa, među kojima je moj bio najmanje klasično rockerski usmjeren. Da budem iskren, niti ne znam što su najradije slušali drugi članovi benda. Milan je najviše volio Led Zeppelin, to znam, i Queen, Andrej ZZ Top, između ostaloga… Ostaje opća tipografija članova benda s obzirom na instrument koji sviraju koja se jako poklapala s posadom Lačnog Franza. Gitaristi vrijede za razmažene škrte sitničare i obojica, i Oto i kasnije Milan, su se bez problema uvrstili u tu kategoriju. Mi pjevači trebali bi biti u sebe zaljubljeni narcisi koji razmišljaju samo o sebi i nikome i ničemu drugom. Basistima je glazba nužno zlo koje ih strpa u ženski krevet. Klavijaturisti su dobri, savjesni i radišni mamini sinovi koji u školi imaju same petice, zato im starci kupuju skupe klavijature. Obično su jedini u bendu koji su vidjeli glazbu iznutra.
Bubnjar je čovjek koji se rado druži s muzikantima, najniži dio glazbene ljestvice. Za njega bismo zapravo teško rekli da je čovjek, više je osoba, negdje na pola puta između pračovjeka i čovjeka, ne posve evolucijski određenog. Zbog tih osobina trebao bi imati elementarni osjećaj za ritam.
Naravno da su to samo šaljive opaske koje izmjenjujemo s koljena na koljeno. Naš bubnjar Dreja imao je osjećaj za selotejp. Bio je kralj selotejpa. Nije bilo stvari na svijetu koju ne bi mogao zalijepiti. I još nešto. Hrana i piće. S Andrejem kraj sebe nitko nije nikada bio gladan.

Jednom, u razdoblju kad smo neke dvije godine zbog Lidije svirali u svakoj rupi, našli smo se u Košani kod Pivke. Svirali smo u vatrogasnom domu i kad je nakon koncerta trebalo obračunati, donijeli su nam svježe pečeno pile jer je blizu Pivka sa svojim pilićima, kisele krastavce i vreću novaca. Odjednom je nestalo struje, a kad se svjetlo ponovo upalilo Pintarič je objema rukama čvrsto držao piliće i krastavce, a vreća novaca je zanemarena ležala na podu.

I ostali stereotipi u bendu…

Ako se još malo posvetimo stereotipima u našem bendu, dolazimo do klasičnih rezultata. Basisti su oni koji drže uzde u svojim rukama i nose sa sobom red i mir. Zoran Stjepanovič je izuzetno pedantan momak koji nikad ništa ne gubi, nikad ne zamrlja hlače, vrlo je sređen, uvijek je odavao dojam profesora što je i postao. Završio je magisterij i dobio posao na fakultetu.
Izabrao je zanimljiv smjer, spojio je računalstvo i tekstil. Klavijaturisti su oni kojima su mamice kupile klavir i dolaze iz najbogatijih obitelji, pa si mogu priuštiti sve one skupe elektronske naprave. To za našeg nije posve vrijedilo. Mirko Kosi je miran, tih momak, u školi je bio dobar i nikad nije izostajao. U našem se društvu uvijek opustio i mi smo poznavali Mirka kakvog najvjerojatnije drugi nisu.

Nitko u Franzu nije bio poseban virtuoz koji bi se pojavljivao na nekakvoj ljestvici bubnjara, pjevača, basista ili gitarista. Uvijek smo djelovali kao ekipa. Da smo u Lačni Franz uzeli najboljeg basista na svijetu, u mjesec dana bi oronuo jer se ne bi mogao uključiti, iako bi super svirao. Takvog virtuoza nismo ni trebali ni tražili.
Naš način sviranja bio je originalan, ponekad površan, zamrljan, netočan, ali zbroj svih tih stvari dao je rezultat – vrlo prepoznatljiv zvuk s originalnim načinom aranžiranja. Slično kao što sam se na literaran način hvatao komponiranja, dečki su se hvatali sviranja sa zafrkantskim prevrtanjem i došli do zanimljivih rezultata. Nitko nije svirao kao mi i danas se naša glazba unutar novovalnog žanra još uvijek izdvaja, još je uvijek drukčija. Nismo imali imitatora, ni jedan bend nije svirao ni jedan naš štiklec. Nije, jer bi morao na glavu postaviti svoje glazbeno znanje. Svjesno smo kršili sve zapovijedi. To se ne smije! Aha? ‘Ajmo, točno tako… Naš je pristup bio inače djetinjast, ali u tome smo bili dosljedni.

Sporazumijevali smo se jezikom benda koji je došljaku bio prilično nerazumljiv. Mirno morje, dober kavs, ti želi tvoj Miki Maus… Prije svega Stjepanovič je skupljao i izmišljao riječi. Sami smo sebe izumljivali. Kome bi drugome moglo pasti na pamet napraviti refren od rečenice Prosim, pazi, da mi ne pohodiš podočnjakov? Kad smo svirali tu pjesmu, ili neku sličnu, najprije smo naletjeli na sveopće iznenađenje. Što to… O čemu uopće pjevaju ti momci?

Bili smo takvi: ili si nas volio ili nas nisi mogao vidjeti

Za album Slon med porcelanom (1985) u nakladničkoj su nas kući uvjerili da obučemo džins, da odijevanjem komuniciramo s našom publikom, da bismo se mogli početi kretati i u vodama popa. Inače smo stvarno dobili svoje prve bedževe, od planova o proboju među pop zvijezde naravno nije bilo ništa. Nije nam padalo ni na kraj pameti da se prijavimo na Pop radionicu ili nešto slično i bavimo se nasmijanim medijskim laskanjima koja su ta sranja zahtijevala. Skoro sve što su naši kolege shvaćali smrtno ozbiljno, nama se činilo smiješnim. Bili smo takvi: ili si nas volio ili nas nisi mogao vidjeti. Nikakav stupanj između nije postojao.
Kad smo došli na TV snimanje, bili smo najsličniji bolesti. Raširio se neposluh, ništa što je bilo dogovoreno više nije stajalo, bili smo kao virus i ostali do kraja djetinjasti. Kad su nam rekli crno, mi smo odgovorili bijelo, kad nam je netko podario kakav pametan savjet cerili smo mu se i napravili nešto posve drugo. Kad se na trenutak učinilo da smo unatoč svome jebivjetrenju ipak uhvatili trend, da smo zajahali konja, da još samo treba na njemu jahati i bit će nešto, tog bismo konja ispekli i pojeli. Nismo bili ljubazni s glupavim novinarima. Jednom je jedna novinarka prije razgovora sa mnom pitala moju ženu Barbaru jesam li stvarno tako grozan kako se priča među novinarima.

‘Ne’, rekla je Barbara, ‘Ali ako budeš pitala gluposti i ne pripremiš se za razgovor, dobit ćeš na pitanje primjerene odgovore’.

Fetišizam prema ženama u uniformama

Mislim da je Slon med porcelanom (1985) bio dobar album. Na njemu je zafrkancija s medicinskim sestrama koja je jako odjeknula i potakla polemike da li se radi o besramnosti ili je pjesma zapravo kompliment svim ženama koje se brinu za nas po bolnicama, u kojima sam se i sam često liječio. Slomio sam nogu, pa lakat, dva puta nos… i za vrijeme boravka u bolničkim krevetima razvio fetišizam prema ženama u uniformama.
Bilo koja uniformirana žena za mene je seksi sto na sat, posebno medicinske sestre. Sjećam se slomljenog lakta, bilo je vruće, vruće za poludjeti i došli su različiti plavobijeli cvjetići i slušali moje srčeko da li dobro kuca. Rekao sam im da ono što budu čule nije prava brzina. Kucanje se stalno povećavalo, pritisak je narastao… i postavilo mi se dobrohotno pitanje da li cure ispod svojih sukanja ljeti uopće nose gaćice, kad je tako vruće. Naravno da nikad nisam sumnjao da ih ne nose. Pjesnička sloboda, ipak, ali mnoge to nisu tako shvatile. Pojavila se kiša protestnih pisama. Pritužio se Savez medicinskih sestara, protestirali su razni zdravstveni domovi, ne sjećam se više tko sve. Postojale su i takve koje su predlagale da se javim i provjerim kako s time stoje stvari, pa sam se bojao razboljeti jer nisam znao što će sa mnom napraviti. Ta je pjesma bila u to vrijeme jedna od najomiljenijih u emisiji V nedeljo zvečer Marjana Kralja, kamo su rado zvali bolesnici i naručivali je medicinskim sestrama koje su za njih brinule. Bilo je puno šale s tom pjesmom. I danas mi se zbog nje koja nasmiješi, pa sam više puta razmišljao o tome da napravim novu verziju za novu generaciju.

Na tom je albumu nekoliko skladbi koje su pokazale u kojem glazbenom smjeru bismo se mogli razviti. Vrlo je popularan bio videospot pjesme Jutri bom pujsa razbil, za koji smo namjerno potražili tri plesačice teže od sto kilograma, u suprotnosti sa svim tadašnjim (i današnjim) bendovima koji su u videospotove trpali ljepotice.
Na slonu među porculanom je i pjesma Nič ni bolj nespodobnega kot sreča koja je nastala za kazalište Tomaža Pandura koji me pozvao kao autora glazbe u svoju predstavu i povjerio mi i manju ulogu.

Pročitajte još...

Murina – film Antonete Alamat Kusijanović osvojio Zlatnu kameru u Cannesu!

Ako cijeloj ovoj priči pridodamo da je Antoneta Alamat Kusijanović u petak postala majka, onda je ovo jedna od najljepših priča po kojoj će ona, ali i mi pamtiti 2021. godinu. Ovo je zaista jedno posebno filmsko poglavlje kojemu možemo svjedočiti. Zato znate što vam je činiti kada film dođe u redovitu kino distribuciju

Pop Cooltura: Cancel culture tj. o ukusima i mišljenjima se mora raspravljati

Kultura opozivanja nije kultura uopće, dapače, riječ je o trendu slabića i kukavica koji ne znaju braniti svoje stavove argumentima nego se nalaze ugroženim svim onim što im ne odgovara

Sound & Vision: 10 stvari koje je Spotify promijenio u glazbenoj industriji

U čast 15. godišnjice davatelja digitalnih usluga koji je promijenio pravila glazbene igre, donosimo listu inovacija, transformacija, preinaka i drugih načina na koje je Spotify promijenio način na koji ljudi konzumiraju glazbu i donio nove funkcionalnosti na platformu

SoundCloud planira uvesti opciju direktnog plaćanja autorima i glazbenicima

Hoće li SoundCloud postati predvodnik trenda ili - odmetnik? Streaming platforma navodno razmatra i još nekoliko alternativnih načina plaćanja

Povezano

Priča o Lačnom Franzu (4) – 40 tisuća albuma

Lidija je moj najveći hit i zametak turbo-folka u Sloveniji. Našeg gitarista Rimelea je sve to izuzetno odbijalo. To nije bio njegov artistički milje

Priča o Lačnom Franzu (3) – Psihoneurosis nuclearis

Poslali su me u Zagreb, u kasarnu Maršal Tito, očito namjerno na kurs za desetara i to u protuteroristički vod. Imao sam više „uzbuna" nego što sam proživio dana u sivozelenom. Dva ili tri mjeseca je išlo tako, a onda sam odlučio da je dosta, da poznajem osnovne elemente ratovanja i na božićni dan pobjegao iz kasarne

Priča o Lačnom Franzu (2) – Crna kožna jakna

Odmah poslije koncerta krenuo sam u lov na kožnu jaknu jer nema rockera bez kožne jakne... Ta je jakna postala moja druga koža. Imam je i danas, postala je moja relikvija. Nosio sam je na svim koncertima

Priča o Lačnom Franzu (1): Bend častio publiku pićem

Palo je još nekoliko prijedloga za ime, ali ustrajao sam da bude Lačni Franc i kad smo to napisali na plakat i zalijepili na zid, doista su se svi pitali: Što je sad to? Iritiralo je i bilo posve drukčije od svih postojećih imena slovenskih grupa tog vremena

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime