Dragi oče,
Priznajem da sam sa sedam godina i ja, kao i Mark Twain za svoga oca, naslutio da s tobom nešto nije u redu. Tvoja nepogrešivost je počela blijediti i tamo do mojih trinaest je potpuno izblijedila. Sa sedamnaest sam očajavao i nad mišlju da bih te možda mogao preodgojiti. Cijelo si vrijeme ponavljao da moram učiti i učiti, čak i francuski koji je za mene ostao špansko selo, i nakon četiri godine sam znao samo to da se Michel Chartier kupa u bazenu i da je u Marseillu puno stanovnika. Iskrica nade i nekoliko pametnih savjeta ti se dogodilo u mojim ranim dvadesetim. Baš sam se radovao da ti ide na bolje. Zapravo sam tek u svojim Kristovim godinama postao svjestan da si se pretvorio u oca s kojim čak mogu razgovarati.
Danas mi je često žao što te nisam i prije poslušao.
U predvečerje smo se dovezli u Les Saintes Maries de la Mer, čudesno mjestašce na obali Sredozemnog mora južne Francuske. Okružuje ga močvara Camargue, delta rijeke Rone, prirodni park koji me potpuno oduševio još kroz prozore naše putujuće spavaonice. Obično prirodne ljepote nalaziš samo na razglednicama, a ovdje su se divlji bijeli konji i ružičasti flamingosi kao nekakva turistički osviještena fauna nudili našim očima.
Ljudi, kako vjerojatno slutiš iz uvoda, govore francuski; to je u Francuskoj običaj.
No, ispričat ću ti lijepo redom što ovdje radim i kako sam ovamo došao.
Lani sam se sprijateljio s momcima iz grupe Šukar i s njima napravio program svojih pjesama u ciganskoj obradi. Već na prvom zajedničkom nastupu osjetio sam da smo srodne duše i naše je druženje preraslo glazbene okvire. Želim reći da smo se barem nekoliko puta dobro proveli. Zato ćemo ove godine u jesen snimiti zajednički album.
Ali, da bih mogao bolje razumjeti Cigane i cigansku glazbu, rekli su da moram s njima u svibnju u Francusku, na praznik svete Sare, zaštitnice Cigana.
Dakle, na neku vrstu studijskog putovanja. Kod kuće sam dobio zeleno svjetlo i sada sam ovdje, u Svetim Marijama na moru.
Legenda kaže da su Marije, Marie Jacobe i Marija Saloma, skupa s tamnoputom sluškinjom Sarom u malom čamcu čudom doplovile iz Palestine i pristale na ovoj obali.
Na mjestu gdje su pokopane kasnije su postavili crkvu.
Početak slavljenja Sare poklapa se s dolaskom prvog plemena mađarskih Cigana u Camargue približno 1496. godine. Od tada se broj hodočasnika svake godine povećava i danas je 24. svibnja, Dan svete Sare, praznik svih Cigana. Već ujutro hodočasnici pale po dvije svijeće u kripti crkve u kojoj čeka približno metar i pol visoki, šareno ukrašeni kip, a kasno popodne ga odnose do mora.
Jednu svijeću treba zapaliti za žive, drugu za mrtve. U kripti je kao u peći. Vruće i zato još mističnije. Već su graditelji crkve bili rasisti jer su Marijama postavili oltar u visini naših glava, a Saru su sakrili ispod zemlje, u kamenu kriptu. Naravno da zato danas Sara ima sto puta bolji imidž.
Vrhunac procesije je blagoslov mora. Kip svete Sare na ramenima odnose gradskim ulicama do mora. Stražare i štite ga jahači na bijelim konjima s trozubim kopljima u rukama.
To je tradicionalna svečana pratnja gardista iz Camarguea. Ti jedini europski kauboji skoro su začarano predani svojoj nemogućoj zadaći, uvjeriti Cigane da hodaju u vrsti. Procesija mijenja oblik kao živo srebro na staklu. Francuski policajci s pištoljima opasanim na kaubojski način gube živce kad se masa od više tisuća glava samo progura do obale. Sve skupa jako podsjeća na indijska nedjeljna kupanja, kad se rijeka više ne vidi. Ljudi se vesele kao djeca.
Cvijeće bacaju u more, jedan drugoga škrope, najoduševljeniji se čak i okupaju. Veselje je spontano i iskreno jer nema nikakvih ideoloških ili dogmatičnih uputa. Ja sam sve skupa najprije promatrao sa stjenovitog mola, onda sam se ohrabrio i pomiješao s masom. Bilo mi je toplo oko srca kad sam stajao među tim ljudima koji su ipak većinu svog života proklinjani i proganjani. Ponekad s pravom, ponekad nepravedno. U biti se već stoljećima ne razumijemo. Današnje veselje je barem mali zajednički nazivnik kojeg imamo. Zato sam s njima bio veseo.
Primijetio si da koristim riječ Cigani, a ne Romi koja bi ublažila negativni prizvuk ciganske predodžbe.
Za Cigane trulog zapada stvar je baš suprotna. Romi su za njih loši Cigani, kao oni iz Marseilla koji su ove godine nakon dugo vremena opet došli i pokrali sve što nije bilo privezano. Ti ubojice idile su me naljutili do te mjere da bih sve skupa za kaznu najradije umio.
No, završit ću svoje pismo u veselijem tonu. Naša domaćica i zaštitnica, gospođa Pisla, šefica velike ciganske obitelji iz Strasbourga, o kojoj ću više napisati u sljedećem pismu, pozvala nas je u posjet svojoj znanici, udovici znamenitog camarškega gardista. Njena je kuća usred močvare, u naručju nedodirnute prirode nacionalnog parka.
Između nekadašnje štale i stambenog prostora samuje soba, puna opreme i oruđa za uzgoj konja i lovljenje divljih crnih bikova. Osjećao sam se kao da sam u posjetu nekom kauboju. Onda smo ušli u dnevnu sobu i pao sam na guzicu.
Na zidu su visjele velike fotografije Buffala Billa i Bika koji sjedi. Starija sestra simpatične udovice je krajem prošloga stoljeća obojicu osobno upoznala u Parizu gdje su nastupali u cirkusu, i kući donijela fotografije s posvetama.
Povijest me pomilovala po obrazima. Postajem mekano euforičan, zato ću završiti. Kod kuće ću ti sve još jednom ispričati.
Lijepi pozdrav,
Zoran
Stes Maries de la Mer, svibanj 1996.