Najprije smo imali Fiat 124, prekrasne oker boje kojeg je po licenci proizvodila i ruska Lada. Naš bubnjar Andrej Pintarič mu je na stražnje kotače namjestio amortizere nekog manjeg kamiona, tako da se prazan auto skoro postavio na nos.
Zato nas se unutra moglo natrpati svih pet, plus gitare i pojačala. Ne znam kako, ali išlo je. Jednom smo se tako natovareni vraćali iz Pule i tamo negdje iznad Limskog kanala, na sjenovitom dijelu ceste, vozača Pintariča dočekala je bara. Skretao je, ali već je bilo prekasno. Sletili smo u jarak, na sreću s desne strane ceste, a ne lijevo u fjord ispod nas.
Svejedno smo nakon devet sati živi i zdravi stigli u Maribor
Stražnji prozor našeg Fiata je izbacilo, gitare također, ali su ostale neoštećene. I mi smo se malo natukli i volan je savilo. Inače se auto moglo voziti dalje, jedino nismo mogli u jednom potezu izvoziti oštrije zavoje. Trebalo je do sredine zavoja, pa rikverc, pa još jednom i onda bi išlo. Trajalo je i trajalo, vukli smo se prema kući, bilo je i hladno. Odjednom se Pintarič, a tko drugi, sjetio što možemo staviti na sebe. Zgrabio je ljepljivu traku i toaletni papir i nas trojicu na stražnjem sjedalu zavio i oblijepio da nam više ne bude hladno. Onda smo kao tri mumije kroz zadnji prozor bez stakla mahali automobilima koji su nas polako, da nas podrobno pregledaju, pretjecali putem. Da smo privlačili pozornost stoji, ali svejedno smo nakon devet sati živi i zdravi stigli u Maribor.
Taj nas je auto potom napustio i morali smo pronaći novi. Našli smo stari Volkswagenov kombi. Prema Andrejevim uputama prebojali smo ga u lijepu svijetlozelenu boju koja je bila primjerenija za školske radijatore nego za auto. Jednostavno je bilo doista šteta da propadne boja koja je jednom nekome ostala u Pintaričevom podrumu. Andrej je pogledao kombi i nije baš izgledao najzadovoljnije. Zato se još jednom potrudio i naplatke obojao u živu žutu. Tu zeleno-žutu kombinaciju zvali smo Sinji galeb. U usporedbi s pokojnim Fiatom nudio nam je pravi luksuz. Imao je pušački i nepušački odjel, odvojen zavjesom. U sredini je stajao stol, težak i stabilan, koji smo uzeli u nekom vrtu. Sinji galeb bio je prepun praktičnih dodataka. Doista je bio super. Dok je bio.
Uskoro je auto žderao više ulja nego benzina, za nama se vukao masan trag…
Povijest se ipak rado ponavlja. Nakon nekoliko godina imali smo opet koncert u Puli i drugog jutra krenuli Sinjim galebom prema Zagrebu, gdje smo morali u devet navečer nastupiti u klubu Đuro Đaković. Tog je jutra auto počeo pokazivati znakove čudnog kvara. Stalno je iznova ponestajalo ulja. Putovali smo preko Gorskog kotara i usput kupovali ulje i kako je auto uskoro žderao više ulja nego benzina, za nama se vukao masan trag. U šumi kraj ceste tu i tamo je zasvijetlila krpica snijega, pa smo se zaustavljali i trčali po snijeg i njime hladili motor. Onda se netko sjetio da se vozimo kroz kraljevstvo smeđeg medvjeda, pa smo radije prestali. Motor smo mogli hladiti i zlatnim rezervama hladnog piva, ali Andrej nije dozvolio takve strašne grijehe.
U Delnicama se auto konačno zaustavio. U subotu u dva popodne. Nigdje nije bilo ni žive duše. Delničani su odmarali poslije ručka. Otišli smo u jedini hotel u gradu, u auli se zaletjeli u dva metra visokog prepariranog medvjeda s oštrim kandžama i režećim zubima i nazvali Đakovića u Zagreb da netko dođe po nas. Nije bilo nikakvog autobusa, a mi sa svom opremom.
U klubu je naš koncert strpljivo čekalo petsto ljudi
Onda su trojica išla pitati po ulicama i zvoniti po zgradama bi li netko imao volje i vremena da nas po ovim nemogućim cestama, uz naknadu, odveze u dvjesta kilometara udaljeni Zagreb. Bingo. Našli smo umirovljenog oficira koji je već bio prilično veseo, pa mu je naša ponuda bila jako zanimljiva. ‘Nema problema’, rekao je i otišao do Princa po svoj tada omiljeni model NSU-evih automobila. Dovezao je i kamion vučne službe i onda smo izvukli dobrovoljca koji se sakrio u natrpani kombi – mislim da se radilo o Milanu Prislanu (ja sam sjedio kraj vozača), a preostala trojica išla su s veselim oficirem na dug i vijugavi put s redovitim odmorima zbog vozačeve žeđi, prema našem večernjem koncertu.
U klubu je naš koncert strpljivo čekalo petsto ljudi. Organizatorima smo nekako uspjeli javiti da kasnimo i da onima koji će nas ipak pričekati daju pivo na naš račun, što ćemo poravnati dogovorenim honorarom. Umjesto u devet, s ljubaznim smo vozačem i veselim oficirom na cilj stigli tek oko ponoći. Nitko nije išao kući, svi su bili dobre volje i kad smo stali na pozornicu i bez tonske probe namjestili zvuk, vratili su nam uslugu. Na pozornicu je stiglo petsto punih i primjereno ohlađenih boca piva.
Popili smo ih s publikom, svirali tri sata, veseli oficir se princem vratio kući, mi smo za vožnju do Maribora posudili Renault 4, a instrumente ostavili u klubu. Vlasnik Renaulta 4 bio je Hido Biščević, tada odličan novinar Starta koji je kasnije zajedrio u politiku, napravio veliku karijeru, postao veleposlanik Hrvatske u Moskvi, Turskoj. Kao veliki fan Lačnog Franza (najdraža mu je bila Jaz bom do smrti živel) bez zadrške nam je posudio svoj Renault 4. I danas se rado srećemo na mojim koncertima.
Sljedećeg dana je u Večernjem listu izašao veliki članak pod naslovom:
‘Nevjerojatno, bend častio publiku pićem!’
Sinjem galebu smo nakon te turneje zamijenili motor i još se neko vrijeme vozili njime.
16. lipnja 1979. sam u Mariborskoj kolibi na Pohorju sreo Ota Rimelea. Danas je Oto priznati slikar, teoretičar, dobitnik nagrade Prešernovog sklada, a tada je bio jedan od najinovativnijih gitarista. Svirao je u bendu koji se zvao Zeus. Njihov je pjevač otišao u vojsku i zato su tražili novog. U Mariborsku kolibu na Pohorju došao sam sa svojim društvom po svježe piće, jer nam je u vikendici moga oca u kojoj sam slavio rođendan, naše prebrzo nestalo. Posudio mi je svoju gitaru jer je moja ostala u vikendici, poslušao me kako sviram svoju verziju Starog vojaka, koja je u tadašnjim uvjetima bila provokativna pjesma uperena protiv JNA, i pozvao me na audiciju. Dva dana kasnije, u ponedjeljak 18. lipnja u šest navečer pojavio sam se na probi skupine Zeus.
Klavijaturist Mirko Kosi i basist Zoran Stjepanovič su me iskušali, što i koliko visoko ili nisko mogu pjevati. Utvrdili su da me pjevanje pjesme Child in time Deep Purplea uopće ne zanima, da su mi bliži neki Doorsi… Rekao sam da imam najviše uspjeha kod cura kad zapjevam onu: Feelings, nothing but the feelings…, što njih nije previše zanimalo, pa smo taj dio audicije preskočili. Izašli su van, spojili glave i primili me u bend koji je osim novog pjevača tražio i novo ime. Tadašnje glazbene skupine u Sloveniji općenito su imale mekana imena. Recimo, Oko, Dlan, Jutro, Modrina…
Članovi Zeusa razmišljali su o TG 90, što je bila oznaka nekakvog buldožera, čime bi, priznajem, naglasili svoje glazbene korijene. Ali, tko bi to znao? Ili: Bez ograničenja za TG 90? Ako nešto napišem na zid, rekao sam samome sebi, na plakat, i želim privući pogled moram biti toliko drukčiji da ljudi to doista pročitaju. Tada sam čitao Hellerov roman Kvaka 22 i sjetio se Gladnog Joeja, kralja pehista kojeg su proganjale beskonačno zanimljive noćne more. Ali, kako kod nas nema Joeja – iako smo u Mariboru imali i ridikula s tim nadimkom – zamijenio sam ga Francom. Lačni Franc? Svi su bili protiv. To je totalno bez veze!
Lačni Franc? Svi su bili protiv. To je totalno bez veze!
Palo je još nekoliko prijedloga za ime, ali ustrajao sam da bude Lačni Franc i kad smo to napisali na plakat i zalijepili na zid, doista su se svi pitali: Što je sad to? Iritiralo je i bilo posve drukčije od svih postojećih imena slovenskih grupa tog vremena.
C smo zamijenili Z-om koje smo okrenuli što je u likovnom smislu bilo bolje jer zaključuje ime. Tako smo postali Lačni Franz. To je Z totalno razbjesnilo Maistrove borce koji su nam natovarili nešto mini problema, slično je bilo i s pridjevom „gladni”. U bilo kojoj lokalnoj zajednici svirali, posvuda smo uvijek imali problema sa Z-om i pridjevom „gladni”. Kao, Franze smo potjerali ’41 godine, a gladnih kod nas u Jugoslaviji već dugo nema!
Prvi smo put nastupili u II. gimnaziji tek u listopadu 1979. i to zato što sam dao veto na naš prvi koncert dok ne budemo imali dosta vlastitih stvari za devedeset minuta programa. Dvorana na drugom katu bila je dupke puna. Bez obzira na to što smo tada već bili četiri godine stariji od gimnazijalaca, u kulturnoumjetničkom smislu bili smo svejedno nešto posve novo i djelovala je pozitivna radoznalost.
Došlo je skoro četiristo radoznalih đaka, što je za naš prvi koncert bilo genijalno. Po Mariboru su tada već pričali o nama. Lačni Franz, šta je to?
________________________________________________________________________
Zoran Predin, slovenski rock glazbenik, kantautor i pisac kojeg, zbog provokativnosti i crnohumornih tekstova, vole i stari i mladi. Tijekom 80-ih godina bio je vođa kultnog indie rock sastava Lačni Franz. Kroz godine iznimno plodne karijere objavio je 41 autorskih albuma, 3 zbirke poezije, zbirku anegdota “Druga žena u haremu”, knjigu kratkih priča “Dno nema dna”. Pred izlaskom (Veljača 2021) je roman “Mongolske pjege”. Sklada glazbu za filmove i kazalište, a iskušao se u raznim glazbenim stilovima, od rocka do gypsy swinga i jazza.