Premda nisam niti sekunde dvojio kada sam dobio ponudu pisati kolumnu na portalu Mixer.hr priznajem kako mi je inspiracija za ovaj prvi tekst ipak nedostajala. Urednica mi je rekla: piši o životu u Oslu, modi, hrani, koroni, razlozima preseljenja i svemu što ti padne na pamet. Pa ipak kada me prijatelj Norvežanin neku večer upitao o čemu ćeš pisati, odgovorio sam mu vrlo iskreno i pomalo dramatično: ”Jeg har ikkke peeeeeiling”. Prevedeno na hrvatski – Pooojma nemam.
I dok sam se hvalio kako ću ponovno pisati, zapravo sam shvatio da nikada, ali baš nikada u životu nisam napisao niti jednu kolumnu. En spalte [norv.] I kad sam prije dva dana otvorio laptop i osmislio naslov… Puf! Inspiracija je nestala. Dobro, pomislio sam, bolje išta nego ništa. No, već me idući dan lagano krenulo.
U Oslu je osvanulo tipično jesensko jutro. Kapi kiše nošene snažnim vjetrom udarale su o prozor i močile balkon. Svo lišće s grana je gotovo otpalo. Sivo nebo i vlažni zrak najavljivali su studen koja nam se približava.
Početci u kraljevini na sjeveru Europe
Svoju prvu kolumnu pisao sam u nedjelju, 01. studenog 2020. godine. Simbolika datuma, puni mjesec i obećanje da ću poslati kolumnu za vikend, potaknuli su me da inspiraciju potražim u početcima svog novog života u ovoj kraljevini na sjeveru Europe.
Iako sam dugo godina, poglavito za vrijeme studija, maštao o tome kako ću odseliti u London, život se kao i obično, pokazao nepredvidivim i odveo me u drugom smjeru. Prije šest godina spakirao sam kofere i otišao u daleku Norvešku. I nisam imao pojma što me čeka. S 37 godina, novinarskim fakultetom, završenom školom za medicinske sestre i nešto malo znanja norveškog stigao sam u Oslo. I otvorio novu stranicu života. Potpuno prazan papir stajao je ispred mene i nisam pojma ima kakva ću poglavlja ovdje ispisati.
Jasno mi je da je svaki početak težak. To danas, 6 godina nakon početka moje norveške avanture, jako dobro znam. Jer život mi se tog hladnog listopadskog dana 2014. godine doslovno preokrenuo naglavačke. Sletjeli smo avionom low budget kompanije na mali aerodrom Rygge udaljen 60-ak kilometara od Osla. Vani je padala susnježica, a unutra me dočekala – torta. Aviokompanija je slavila okrugli let koji je upravo taj dan sletio na aerodrom. Pomislio sam kako je to kul i kako će sve biti dobro.
Tek što sam smazao šnitu torte od marcipana (poslije ću doznati i jedne od omiljenih norveških torti uopće) krenuo sam u duty free shop kako bi se opskrbio zalihama alkohola i slatkišima. Lice i oči još su uvijek bili natečeni od suza jer, *ebiga, ostavio sam majku, prijatelje i rodbinu dolje. I svi zagrljaji, poruke i riječi koje čovjek izmjeni u danima prije napuštanja Hrvatske dirnule su me u srce.
Prvo kupanje u fjordu i prva norveška rakija
U Norveškoj su me dočekala dva divna prijatelja, prijatelja koji su me prihvatili poput člana obitelji i učinili da mi prvi dani i mjeseci života u Oslu prođu što ljepše. Oni su, između ostalog, i djelomični ‘krivci’ za odabir Norveške kao zemlje u kojoj ću živjeti. Naime, 2012. godine stigao sam im u prvi posjet. Glavni grad mi se svidio. Ljudi su se doimali otvorenima, a njihove priče o životu, standardu, putovanjima i mogućnostima bile su melem za uši. Naposljetku, oni su se ponudili pomoći oko svega i bili su garancija mirnog i stabilnog početka u stranoj zemlji, pa sam pomislio ‘Kvragu, zašto ne!?’
Drugi put sam stigao u turistički posjet godinu dana kasnije. Treći sam put došao – i ostao. Kad ću zapravo naučiti jezik (osnove sam svladao u zagrebačkoj privatnoj školi za jezike), što ću raditi, gdje ću pronaći stan, kako ću se snaći… Bila su to samo neka od pitanja na koja tad nisam imao odgovore. No, tješila me misao – sve će sve biti dobro. Uza sve to stigla je i prva snježna i duga norveška zima, mrak koji traje ujutro do 9.00h, a poslijepodne se spušta već iza 15.00 sati. Zaleđene ceste i hladni dani ovdje na sjeveru su znatno duži nego kod nas. Trebalo je naći posao i ponovno krenuti na tečaj jezika. Sve to nisu bili nimalo lagani zadaci u zemlji u kojoj si potpuni stranac.
Prvi sam posao preko natječaja i uz intervjuu na engleskom dobio u duty free shopu. Bio je to šestomjesečni angažman na aerodromu u Oslu gdje sam punio police alkoholom i slatkišima, pa je ljeto 2015.godine bilo radno i toplo. Prvi sam se puta okupao u fjordu, bio na festivalu Indijske kulture i glazbe, kušao argentinske empanade, popio norvešku rakiju… Te adrenalinske injekcije bockale su me direktno u srce i potakle ga da kuca jače, brže i otvorenije te su me nakon života u skučenom i pomalo monotonom Zagrebu preplavile mirisima i bojama sa svih strana svijeta.
Sve će biti dobro [Alt blir bra]
Danas kada se nakon šest (6!) norveških godina okrenem unatrag, još uvijek pomislim kako sam u relativno zrelim godinama svog života imao hrabrosti za sve to. Postavim si i pitanje – bi li postupio jednako? Iskreno, dragi čitatelju, ne znam. Ali nadam se, zapravo znam, da će sve biti dobro. Kad sam već dovoljno naučio norveški saznao sam da je upravo uzrečica ”Sve će biti dobro”, odnosno Alt blir bra, jedna od omiljenih norveških izjava. Nju upotrebljavaju u posebno izazovnim vremenima, periodima i trenutcima života. A njih u mojoj norveškoj priči ne nedostaje.
I upravo ću vam ovdje, na Mixer.hr-u, dočarati ne samo izazove, nego i avanture, norveške fjordove, njihovu hranu, ljude, jezik i običaje. Izmiksat ćemo Hrvatsku i Norvešku, Balkan i Skandinaviju, otići ćemo daleko i bit ćemo blizu. Jer, nije li upravo dobar miks jedan od glavnih sastojaka života!?
Zoran Šabić rođen je prije 43. godine u Sinju, diplomirani je novinar i medicinski brat po zanimanju. Završio je srednju medicinsku školu i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, nakon kojeg je ostvario zapaženu novinarsku karijeru te surađivao sa svim istaknutijim hrvatskim lifestyle medijima. Radio je i u UNICEF-u, a s punih 37. godina preselio se u Oslo iako nikad nije planirao živjeti u Norveškoj… Danas tečno govori norveški, obožava modu i putovanja te, unatoč godinama, planira vječno ostati mlad.