Svi su, naravno, gore. Jer, prvi je mjesec i vrijeme je za pokret nebu pod oblake, pravac: snježne staze i (pre)popularna skijališta. Nakon pojačanih blagdanskih kalorija spas se traži u zimskim sportovima, a dobro dođe i malo svježeg zraka, jer eto kilogrami se brže tope na planinama.
Šalu na stranu, ja živim gore, a Norvežani kao prava nordijska nacija obožavaju: a) snijeg; b) bijeg u prirodu. Ove nam zime ne manjka bijelog pokrivača, temperature se spuštaju duboko ispod nule i uvjeti za boravak vani su idealni, a za užitak u snježnim sportovima gotovo i ne treba ozbiljna priprema niti daleko putovanje. Dovoljno je dobro se odjenuti, staviti opremu na rame i gradskim se prijevozom (autobusom, tramvajem, ili podzemnom) odvesti do cilja.
Oko Osla, primjerice, nalazi se stotine kilometara uređenih staza za skijaško trčanje, slalom, sanjkanje, bordanje, a ako baš ništa od toga ne prakticirate, dovoljno je prošetati se kroz snježnu idilu i instantno popraviti raspoloženje, ili se pak baciti na učenje novih disciplina jer nikada nije kasno.
Umjesto da kukam, ove sam godine okrenuo ploču
I tako sam, umjesto da sjedim i kukam kako eto: ne prestaje padati, ajme kako ću na posao, jako je hladno, stvarno mi je dosta i snijega…, i ostale žalopojke iz arsenala o dugoj i mrskoj zimi na sjeveru, ove godine okrenuo ploču. Prijatelji su me prvog vikenda u novoj godini pozvali da im se pridružim u takozvanom nordijskom skijanju. To je ovdje ujedno i najomiljeniji zimski sport, a uzrečica koja kaže da su Norvežani rođeni na skijama odnosi se upravo na skijaško trčanje, po norveški langrenn – kod nas poznato pod nazivom: nordijsko skijanje.
Premda sam u životu u na skije stao ravno jedan jedini put i to na one obične za slalom, nisam se niti najmanje dvoumio. Uostalom, ja zapravo silno želim naučiti skijati, a svi oko mene tvrde kako je upravo ova disciplina idealna za početnike. OK, odjeću imam, a to mi je ipak najvažnije, dok sam opremu posudio od prijateljičinog dečka kojega je ozljeda koljena spriječila u zimskim aktivnostima.
I tako sam prvi put krenuo na langrenn. Skije su tanje i lakše od onih na kojima se vozi slalom, pancerice se pričvršćuju samo prednjim djelom jer se prstima odgurujete naprijed, dok se pete podižu. Spremni za trk, čitaj hodanje, kroz gustu smo se maglu zaputili preko ledenog jezera. Prijatelji su mi davali upute i već sam u startu uhvatio solidan ritam. Nije da se hvalim, ali – hvalim se; išlo mi je i više nego dobro.
Uz dva pada uspio sam prehodati cijelo jezero, tamo i natrag; što bi se odokativno moglo zaokružiti na nekih desetak kilometara. Bio je to top trening za cijelo tijelo, dan u prirodi, a i naučio sam i nešto novo, stoga sam već sljedeći vikend predložio još jednu turu.
Osim toga, napadalo je i dosta novog snijega pa je vrijeme bilo idealno za, kako to Norvežani kažu – Gå på ski, tj. odlazak na skije. Prijateljica je bila stroga i odmah je zadala tempo: “OK, dosta je hodanja po ravnim površinama, sada ideš malo učiti kako se sa skijama penje gore i spušta dolje”. I te sam prepreke uz pomoć štapova i tek pokoje prevrtanje dobro savladavao, a nakon svega nije me dotakla niti upala mišića. Nisam je pitao za ocjenu, ali ja bi sebi dao minus pet, oh well, skromnost mi je uvijek bila vrlina.
Sve u svemu, palac gore za langrenn, ali i za pravu norvešku špicu vikendom u brdima. Naime, ovih dana, a i mjeseci, na zaleđena jezera, i u šume iznad grada, seli se gotovo cijelo Olso. Stotine ljudi, uz već spomenuto hodanje, tamo kliže, šeta, i općenito uživa u zimskom krajoliku, a predah se traži uz logorsku vatricu, s kavom, ili toplim čajem, a nerijetko i uz lagani roštilj. Bio je red da im se nakon sedam godina života u Norveškoj i ja pridružim.
Skije se glancaju vec u studenome
Jer, ekipa je ovdje gore, gotovo cijelu jesen i zimu, a skije se glancaju vec u studenome i žive svoj zimski san sve do travnja, tj. Uskrsa. To je ujedno i posljednje vrijeme za jednu skijašku turu i izlet do omiljenih vikendica, popularnih norveških hytta. Često smještene u blizini poznatih skijališnih odredišta, upravo su im te kuće najdraži zimski – getaway. Uređene u drvu, toplim bojama, s kaminom i pripadajućim zimskim dodacima hytte odišu toplinom i jednostavnošću.
U dvorištima, ili vrtovima, smješten je i takozvani bål (plamen), a riječ je o posebno dizajniranim tronošcima s velikom ovalnom posudom u kojoj se zapali vatra. I tako dok vas plamen grije, a svuda okolo svjetluca snijeg, čini vam se kao da ste zakoračili u bajku. Bijeg iz grada, skije, duge staze, mir, ali i osjećaj slobode kada se na glavu bacite niz padinu, pa budimo realni, nije se baš teško zaljubiti u sve navedeno.
A ova nacija, osim što uživa u rekreativnom skijanju, redovito piše povijest kada su snježni sportovi u pitanju. Tako su se na posljednjim Zimskim olimpijskim igrama održanim 2018. godine u korejskom Pjeongchangu uzeli ukupno 39 medalja postavivši nove rekorde kako u grupnim, tako i u pojedinačnim sportovima. I sami su 1994. u Lillehammeru ugostili jedne od najuspješnijih Zimskih igara u povijesti. Norvežanka Marit Bjørgen ima najviše zlata u skijaškom trčanju koje je osvajala u razdoblju od 2002. do 2018. godine, a njezin je, pak, sunarodnjak Ole Einar Bjørndalen u biatlonu pobjeđivao na ukupno 7 Olimpijskih igara zaredom. Lista njihovih uspjeha u zimskim sportovima je doista nepregledna.
S nestrpljenjem očekuju i ovogodišnje Igre u Pekingu, a za koje je i Oslo bio jedan od gradova kandidata. Iako je međunarodna (sportska) javnost favorizirala upravo norvešku metropolu, nakon liste želja i troškova koje su domaćini trebali sufinancirati, Parlament nije dao zeleno svjetlo navedenom projektu pa je kandidatura povučena. U prijevodu – previše se novca trebalo potrošiti, zahtjevi Olimpijskog odbora bili su nerealni, a sama organizacija i učinci Igara nisu bili od posebnog javnog interesa. Tako su Norvežani javno odustali od kandidature, a tajno zapravo kratko i jasno ovoga puta rekli NE Zimskim olimpijskim igrama.