Mlađeg ste mu brata Živka Anočića nedavno obožavali pogledati u ‘Dnevniku velikog Perice’ kao odraslog Pericu, dok šmira u Brešanovim TV nastavcima Golikova purgerskog standarda ‘Tko pjeva zlo ne misli’. Kći Miu Anočić Valentić ste zapazili u ‘Tvoje lice zvuči poznato’, a glumačke dane i godine će tek dotrajati.
A Sašu ste mogli ne zaboraviti u ekranizaciji ili postavljanju na kazališne daske literarnog standarda Olje Savičević Ivančević, da se dalo vremenu. Ne, to se nije još dogodilo, niti će se, ali bilo bi savršeno.
Ostat će Kauboji. Samo Kauboji
Ostat će Kauboji. Samo Kauboji. Divan, nježni, topli film Tomislava Mršića u kojem Saša igra ulogu redatelja koji skuplja luzere i provincijalne bitnike ne bi li skupili zajedno dovoljno moći za igranje kazališne predstave. Neka vrsta ovdašnjeg Full Montyja. I jednako takva kazališna predstava koja je prethodila filmu. Jedna od onih i jedna od onih o kojima se govorilo. Iz sezone u sezonu.
“Osmero ljudi (mjesto radnje je neodređeno) našlo se zajedno s jednim ciljem: napraviti kaubojsku predstavu. Tih osam likova, osam karaktera pratimo od početka, tj. od audicije pa sve do konačnog proizvoda – premijere. Svi ti akteri (uglavnom gubitnici) tijekom rada na predstavi razvijaju svoje životne priče utječući neminovno jedni na druge; svi se polako hvataju za predstavu i shvaćaju je kao borbu sa samim sobom te ujedno gledaju na nju kao na priliku života. Ne u egzistencijalnom smislu, već kao svoju životnu metaforu: pobijediti život, biti iznad svakodnevnog preživljavanja, tj. možda prvi puta u životu doći do kraja i to kao pobjednik. A pobjeda je sama predstava. Predstava ima manire najklasičnijeg mjuzikla (i to je urađeno namjerno), a nadamo se da prati (možda čak i nadograđuje) dosadašnju egzitovsku estetiku”, tako je objašnjavao autor svoje centralno djelo.
Smrt koja je visila nad filmom kao gorkom komedijom, ovom je nježnom, dragom, toplom šezdesetosmašu zatvorila vrata.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Dobri duh slavonskog i hrvatskog teatra i filma
Saša Anočić je bio jedan od onih dobrih duhova slavonskog i hrvatskog teatra i filma čija se prisutnost poznaje po sjenama i kvalitetnim radovima. Uvijek off medija i onih petparačkih formalnih pojavnosti kojima se dokazuje poznatost. O nagradama će brujati Internet i agencijske suhoparne redaljke koje će mu pobrojiti tragove. Ono što za Sašom ostaje nisu nagrade nego prisutnost i osjećaj praznine, čovjeka koji još toliko toga nije rekao a vjerovali smo mu da će.
O prerano otišlim ljudima uglavnom zbrajamo dojmove kad odu, zbog žala za svim onim što su neponovljivo napravili. Saša je jedan od onih likova pred kojim su najbolja djela tek stajala. I kulturnjački skok s motkom i skok u dalj ne bi li preskakao ionako sjajne ‘Kauboje’, ‘Kiklopa’, ‘Osmog povjerenika’, ‘Noževa u kokošima’, ‘To samo Bog zna’, ‘Nemirnih nogu’, ‘Nas dva i ja’ i ‘GospOUdinNOUbadi’, ‘Komšiluk naglavačke’, ‘Kad se mi mrtvi pokoljemo’, ‘O medvjedima i ljudima’, ‘Smisao života gospodina Lojtrice’ i ‘Niko i ništ’.
Ovdje bih spomenuo samo sve ono što još nije napravio, a trebao je. Da je vremena.
Saša Anočić je našao svoje vrijeme, skratio ga. Adio, Kauboju. I hi ho Silver.