‘Strašan potres – uključite nas’ – riječi su koje je potresnog 29. prosinca 2020. iz Petrinje u režiju N1 televizije poslala novinarka Ana Mlinarić. Nekoliko sekundi nakon toga smireno i profesionalno, a nadasve ljudski izvještavala je o razrušenom gradu.
Za takav pristup poslu i onima zbog kojih radi zaslužila je i dobila nagradu Hrvatskog novinarskog društva za televizijsko novinarstvo. Dva i pol mjeseca ranije dogodio se oružani napad na policajce na Markovu trgu u Zagrebu, a i tamo je bila neustrašiva Ana. U razgovoru smo se dotakli detalja turbulentnih zbivanja, sekundi straha, adrenalina i razine profesionalnosti kakva se rijetko viđa u medijima.
Pucnjava na Markovu trgu
Čestitke na nagradi Marija Jurić Zagorka. Je li popravila dojam teške i turbulentne 2020. godine?
Hvala na čestitkama. Doista me veseli dobiti Zagorkinu nagradu i drago mi je što je žiri tako dobro ocijenio moj rad. Drago mi je što priznanje dolazi za izvještavanje uživo u izvanrednim situacijama. Godinu sigurno neću zaboraviti, na neke sam terene ponosna, a za neke, usprkos pohvalama, teško mogu osjećati profesionalnu satisfakciju.
Imali smo sreće da nitko od nas nije stradao, naše prvo jutarnje javljanje je uvijek u osam sati, a taj smo ga dan iznimno odgodili, mogli smo se naći tamo u vrijeme napada
Taj 12. listopada trebao je biti običan ponedjeljak na Markovu trgu, no zbog napada pretvorio se u cjelodnevni iscrpljujući novinarski zadatak. Čega se sad prvo sjetite kad razmišljate o tome?
Prvo se sjetim svog snimatelja Gorana Vejnovića; kako se gledamo s upitnicima nad glavom. Kada osvijestiš i prihvatiš što se dogodilo, nije ugodno biti na mjestu događaja ne znajući tko je počinitelj, gdje je, je li sam, radi li se o nekom organiziranom napadu. Sto pitanja u sekundi prođe kroz glavu. Imali smo sreće da nitko od nas nije stradao, naše prvo jutarnje javljanje je uvijek u osam sati, a taj smo ga dan iznimno odgodili. Mogli smo se naći tamo u vrijeme napada.
Što ste prvo učinili u trenutku kad ste shvatili da se nešto neobično događa?
Javila sam redakciji, tvitnula informaciju i dok smo čekali da nam se upali uređaj za javljanje uživo pokušala doći do informacija. Zatekli smo zaposlenike gradske skupštine i Vlade koje inače susrećemo i od njih sam u tim prvim trenucima pokušala doznati što su oni vidjeli i što znaju. Već u prvom javljanju uključili smo građanina koji je u vrijeme pucnjave bio kod kule Lotrščak.
Ni u jednom trenutku nismo vidjeli strah, nervozu, ništa od uobičajenih reakcija u sličnim situacijama. Je li u pitanju samo novinarski adrenalin ili Vaša osobna smirenost i koncentracija u sličnim situacijama?
U takvim situacijama posebno, osjećam veliku odgovornost prema poslu. Vodila sam se time i probala odraditi što sam najbolje mogla s obzirom i na svoje stanje u tom trenutku, ali i okolnosti na koje ne mogu utjecati. Adrenalin je neupitan, mislim da me fokusira na posao i osim o vlastitoj sigurnosti i poslu, u takvim situacijama ne mogu razmišljati ni o čemu drugome.
Pamtim jako lupanje srca
Vrhunsku profesionalnost pokazali ste u nemogućim uvjetima potresa u Petrinji. Dok se grad raspadao Vi ste, čuli smo, režiji dojavili: ‘Strašan potres, uključite nas’ . Možete li opisati te trenutke? Što ćete pamtiti?
Pamtim eksploziju zida zgrade petrinjskog općinskog suda. Taj čas činilo mi se kao da je potres izbio pola zida. Pamtim jako lupanje srca koje nije prestajalo prvih par minuta, zadihanost, prašinu. Kada sam se uvjerila da sam fizički dobro, nisam dvojila da se moramo što prije uključiti i izvijestiti o posljedicama jakog potresa.
Jeste li pogledali snimku tog javljanja? Što ste si rekli tada?
Prvo sam vidjela samo isječke koje smo emitirali. Sirovinu sam pogledala tek kad ju je redakcija odlučila nominirati. Nije bilo ugodno vratiti se u taj dan.
Čim Vas uočimo na ekranu jasno je da ste na pravom mjestu. Kad ste otkrili da želite raditi ovaj posao?
Vijesti sam gledala i novine čitala s tatom doista odmalena. Ali trenutak kada sam se mogla zamisliti da radim ovaj posao dogodio se na praktičnoj nastavi u prvih par mjeseci prve godine fakulteta. Brzo sam postala nestrpljiva raditi ‘za pravo.’
Interes gledatelja najbolje pokazuje da se N1 nametnuo kao relevantan medij, u kojem rade sjajni pojedinci, a koji propitkuje sve aspekte društva
Prije N1 radili ste na Al Jazeeri. Dva specijalizirana kanala, ali potpuno drugačija.
Različit je koncept informativnih emisija. Al Jazeerino uredništvo je u Sarajevu, a TV centri funkcioniraju kao dopisništva pa i informativne emisije uz jaku vanjsku politiku donose najvažnije vijesti iz svakog centra. Vijesti su svakih sat vremena za razliku od N1 koji je od osam ujutro uživo u programu. N1 centri funkcioniraju svaki za sebe, surađuju, ali svaki uređuje svoj program. Ovdje se više prati nacionalna politika.
N1 još uvijek ne može u sve domove. Kako ste doživjeli tu situaciju i što mislite, koliko se N1 nametnuo kao medij koji ukazuje na neuralgične točke društva i koliko zbog toga ‘smeta’?
Žao mi je gledatelja koji nam poklanjaju povjerenje, a sada više ne mogu gledati N1. Stalno nam ljudi prilaze, javljaju se, pitaju gdje nas mogu gledati… Interes gledatelja najbolje pokazuje da se N1 nametnuo kao relevantan medij, u kojem rade sjajni pojedinci, a koji propitkuje sve aspekte društva.
Nagrada je dodijeljena na Dan slobode medija. Je li novinarstvo u nas neovisno i koliko?
Načelno bih rekla da je. Ono što se češće vidi u zadnje vrijeme je da se političari, više nego što se sjećam ranije, ne libe reći novinarima kako bi trebali raditi svoj posao, što bi trebali pitati, predlažu teme koje bi novinari trebali raditi.
Što Vas ljuti u našem poslu?
Kada se otkrije po stoti put slična afera, kada se građane pravi budalama, kada zakaže sustav… Tada suosjećam sa svakom osobom koja je iz Hrvatske otišla… Možda baš zbog tih stvari.
Kako se najbolje opuštate – knjiga, film ili ipak – news?
Volim se popeti na neko brdo, u gradu najveći zen nalazim kada odem na neku izložbu. Što se tiče newsa, to gotovo uvijek. Kada sam slobodna pratim neopterećeno.
Nedostaju li Vam putovanja? Gdje biste voljeli otputovati?
U koroni sam putovala samo Hrvatskom, do sada sam vidjela dosta naše zemlje i zaista ima prekrasnih mjesta za vidjeti. No, zaželjela sam se i inozemnih putovanja. Imam nekih desetak zemalja koje bih voljela vidjeti, ali mislim da ću prvo, negdje gdje sam već bila. Možda Španjolska ili Italija.
Fotografije: Davor Puklavec i privatni album