Daniel Šuljić redatelj je animiranih filmova i glazbenik. Nakon Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, studirao je slikarstvo i animaciju na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beču u klasi C. L. Atterseea. Predavao je klasičnu animaciju na Institutu za dizajn medija pri Sveučilištu za umjetnost i dizajn u Linzu, a 2006. postao je počasni profesor pri Koledžu za animaciju Sveučilišta Jilin u kineskom Changchunu.
Danielovi filmovi prikazivali su se na više stotina međunarodnih i domaćih festivala i dosad su osvojili mnoge međunarodne nagrade. Od 2018. godine docent je na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te ambasador Hrvatske pri European Animation Award. Osim toga, već deset godina Daniel je umjetnički ravnatelj Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb, koji se ove godine održava od 7. do 12. lipnja.
O ‘pandemijskom’ festivalu, planovima za budućnost, vlastitom kreativnom stvaralaštvu i mnogočemu drugom popričali smo s ovim velikim kreativcem.
Svjetska scena zaželjela se festivala uživo
Nedavno je najavljen ovogodišnji Animafest, jedan od najcjenjenijih svjetskih festivala animiranog filma. Što se sve zbiva u ovogodišnjem programu i koliko je recordbreaking trenutaka u smislu konkurencije?
Ovogodišnji, još uvijek pandemijski festival, količinama programa i najavljenih gostiju približava se uobičajenim izdanjima. Od programa bih istaknuo nama najvažnije i najprestižnije natjecateljske programe, zatim retrospektivu dobitnika nagrade za životno djelo Ralpha Bakshija s njegova tri dugometražna filma “Fritz the cat”, “Heavy traffic” i “Gospodar prstenova” kao i tematski program posvećen ljubavi. Stranih gostiju doći će oko 150, što je dvije trećine od naših uobičajenih brojki, ali u ovo doba kompliciranih restrikcija s putovanjima i cijepljnjima, to je golemi broj koji pokazuje koliko se svjetska scena zaželjela festivala uživo.
View this post on Instagram
Dolaze čak i profesionalci koji nemaju filmove u programu, samo da se ponovo sretnu s kolegama! Zagreb je ponovo jedini od velikih festivala animacije koji se u potpunosti odvija na lokacijma uživo. Što se recodbreaking trenutka tiče, iako razumijemo medijsku privlačnost takvih podataka, umjetnost nije sport da postavljamo rekorde i ako netko želi gledati rekorde, neka prati Olimpijadu.
ZAMOR MATERIJALA ZA SADA NE OSJEĆAM, MENI JE TO SVE I DALJE VELIKO ZADOVOLJSTVO I ČUDO NAD ČUDIMA KAD SE CRTEŽI POKRENU! ČISTA MAGIJA I ALKEMIJA!
Sljedeće godine je pola stoljeća od prvog festivala. Sprema li se i planira li se već sada neka specijalna obljetnica?
Da naravno, već znamo tko će raditi festivalsku ilustraciju, i to je jedno od najvećih imena u svijetu animacije. Počeli smo pripremati prigodnu monografiju za koju je dio tekstova već napisan. Radi se na dokumentarcu u suradnji sa HTV-om, polako prikupljamo materijale za obljetničku izložbu u suradnji s MSU-om, a i ja već znam što će biti prigodni filmski programi.
Je li Animafest dovoljno zastupljen i valoriziran u domaćim medijima i pop kulturnom miljeu ili imaš dojam da je premalo mjesta?
Pojavom društvenih mreža i dvosmjerne komunikacije sadržaj iz kulture većim dijelom sveden je na servisne informacije, bez značajnijeg kritičkog osvrta ili analize. No, to je tema sama za sebe – polažaj kulture u medijima općenito. Unatoč tome, Animafest bilježi izniman medijski publicitet: veliki broj objava i velika medijska vrijednost. Zastupljen je u svim vrstama medija, a zahvaljujući određenim emisijama na javnoj televiziji (Animatak) ili sadržaju na radijskim postajama i u tisku, možemo govoriti i o kvalitetnom medijskom sadržaju koji prate trendove i umjetničke dosege u animaciji usmjerene i novim generacijiama. Budući da smo mi svjetski festival, zastupljeni smo i na najvažnijim globalnim portalima o animaciji kao što su Cartoonbrew, Zippy Frames ili AWN – od izvještaja do recenzija.
Godišnje za selekcije pogledam oko 1150 filmova
Što tijekom godine sve obuhvaća pozicija umjetničkog direktora festivala i koje je količina filmova koje pregledaš? Bude li ikad zamor materijala u smislu – ok, sad trebam predah?
Mnogo sitnog veza, da se tako izrazim. Umjetnički za svoj rad odgovara Vijeću festivala a bavi se praćenjem međunarodne i domaće scene u svim segmentima, smišljanjem najrelevantnijih programa u svjetskim okvirima i kuriranjem filmova za njih, praćenjem novih talenata, biranjem članova žirija i drugih gostiju profesionalaca, dogovaranjem ilustracije i vizualnog indentiteta, karakterom festivala, kuriranjem Best of Animafest programa, a vrlo često i kuriranjem retrospektiva hrvatske animacije na pozive drugih festivala, održavanjem kontakata sa kolegama diljem svijeta i tako dalje. Godišnje za selekcije pogledam oko 1150 filmova (većinom kratkometražni i oko 50-ak dugih) te još dvjestotinjak filmova za popratne programe – tematske, retrospektivne i prigodne. Plus minus. Zamor materijala za sada ne osjećam, meni je to sve i dalje veliko zadovoljstvo i čudo nad čudima kad se crteži pokrenu! Čista magija i alkemija!
OZBILJNE ANIMIRANE PRODUKCIJE RADE SE U MNOGIM ZEMLJAMA NA SVIM KONTINENTIMA, A AKO GOVORIMO O NAJZANIMLJIVIJIM AUTORIMA, TO JE DEFINITIVNO FRANCUSKA, ZBOG TRETMANA KULTURE. NJIMA JE JASNO DA JE KULTURA ONO ŠTO ČINI NACIJU
Osim dominantne američke komercijalne produkcije koja stiže od kina preko streaming servisa, u kojim se dijelovima svijeta odvija i odakle dolaze najuzbudljivijih autori animiranih filmova u tekućem stoljeću? Ako možeš neku baznu rekapitulaciju…
Ozbiljne animirane produkcije rade se u mnogim zemljama na svim kontinentima, a ako govorimo o najzanimljivijim autorima, to je definitivno Francuska, zbog tretmana kulture. Njima je jasno da je kultura ono što čini naciju. Osim njih, Kanada, Velika Britanija, Kina i Japan, Poljska, Belgija, Mađarska. Dođite na festival i uvjerite se osobno. Usput, ove godine jedan od tematski najzanimljivijih filmova u natjecanju kratkometražnih stigao je iz Pakistana, a ako se ne varam, to je prvi put u povijesti festivala da imamo film iz te zemlje.
A koji su tvoji osobni favoriti nevezano za selekcijski dio Animafesta? Koje autore najviše voliš?
Puno njih, i možda više ne toliko cijele opuse kao pojedine filmove. Najviše volim autentične, beskompromisne, originalne autore i autorice koji imaju nešto za reći a pri tome ne upadnu u formulu ponavljanja vlastitog uspjeha nego sami sebe uvijek iznova redefiniraju i pokušavaju napraviti pomak. Od imena, mogu nabrojiti neke koje smo zadnjih godina prezentirali i ugošćavali na festivalu: Marta Pajek, Boris Labe, Robert Morgan, Joe Hsieh, Alice Saey, Emma de Sweaf i Marc Roels, Malte Stein, Jochen Kuhn, Alberto Vazquez i Pedro Rivero, Allison Shulnik, Tomasz Popaku, Špela Čadež da nabrojim samo mali broj njih.
Hrvatska animacija je u vrlo dobrom stanju
Što je s domaćim autorima i autoricama i nekom eventualnom novom valu nekada glasovite Zagrebačke škole crtanog filma?
Hrvatska animacija je u vrlo dobrom stanju, zanimljiva je i živa. Iako se ne možemo po broju produkcija mjeriti s velikim zemljama kao što su Francuska, Kanada ili velike azijske zemlje, u umjetničkom smislu nekoliko je autora i autorica novih generacija etablirano ili se upravo probija na svjetskoj sceni – Veljko Popović, Simon Bogojević Narath, Marko Meštrović, eto i ja, a od mlađe generacije Jelena Oroz, Draško Ivezić, Lucija Mrzljak, Marko Dješka, Natko Stipanićev, Petra Zlonoga i još njih. Pojava Zagrebačke škole bila je jedinstveni iskorak kada se u jednom trenutku na jednom mjestu dogodila koncentracija talenata i stilsko-tematskih noviteta koji su rezultirali pomakom u umjetnosti animacije na globalnoj razini – usporedivo, primjerice, u glazbi s povezanošću Seattla i grunga ili Bristola i trip-hopa.
ONIMA KOJI PRATE SCENU BARIĆ NIJE BLJESNUO NIOTKUDA, NEGO GODINAMA DOSLJEDNO RAZVIJA SVOJ SPECIFIČAN I ORIGINALAN STIL UZ PUNO PREDANOSTI I RADA
Ove godine se jedan domaći autor približio Oscaru najbliže nakon “Surogata” Dušana Vukotića. Naime, u širu konkurenciju Oscara za najbolji dugometražni animirani film, uz, naknadno ćemo saznati, pobjednika “Soul”, ušao je jedan gotovo eksperimentalni kolaž nekoliko animatorskih tehnika. Film Dalibora Barića bljesnuo je praktički niotkuda. Je li “Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa” neki breakthrough trenutak domaće tvornice interesantnih autora?
Moram vas ispraviti – uz osvojenog Oscara, još su tri animirana filma kroz povijest bila u najužoj konkurenciji, među onih pet godišnje nominiranih. Još jedan Vukotićev film – “Igra” (1962.), “Tup Tup” Nedeljka Dragića (1972.) i “Lutka snova”, Zlatka Grgića i Boba Godfreya (1980.). Uspjeh Dalibora Barića nam je svima bilo ugodno iznenađenje, iako je bilo jasno da takav eksperimentalni i pomalo hermetičan film nema šanse kod glasača američke akademije. Svejedno, podiglo je prašinu u domaćim i nekim stranim medijima i ljudi su ga išli gledati. Onima koji prate scenu Barić nije bljesnuo niotkuda, nego godinama dosljedno razvija svoj specifičan i originalan stil uz puno predanosti i rada. Ali to je tako, kada nekoga takvoga otkriju “glavni” mediji i počnu pisati o njemu/njoj, ispadne da je uspjeh došao preko noći, niotkuda.
View this post on Instagram
S obzirom na tvoj glazbeni background te neke autorske trenutke u svijetu animiranog filma, nedostaje li ti ikad taj moment i imaš li, uz angažman oko Animafesta, vremena za svoj kreativni autorski rad?
Pa radim dalje, nisam prestao, samo je nešto sporije zahvaljujući i pandemiji. Zadnji film bio je krajem 2018. godine, a sada razrađujem neke ideje. Stampedo svira kad ima koncerata, isto tako ću ponovo deejayirati kad će se moći. Jedino je Roppongi Red trenutačno zaspao, tako da sam na polju elektronike u potrazi za nekom novom suradnjom. Ako se netko osjeti pozvanim, neka se slobodno javi :).