Za britansku redateljicu Mary Nighy niste dosad mogli čuti, a nakon prvog glasovitijeg filma s njenim potpisom moguće da je bolje ako ostane tako. Na tragu ekstravagantnog high budget promašaja kojim je Olivia Wilde pokušala sa svojim drugim naslovom “Don`t Worry Darling” podvaliti kojekakvu metafiziku odnosa i tretmana žene kroz prošlo svršeno vrijeme i izmišljeni prostor, “Alice Darling” želi biti realistična intimna drama ugnjetavane žene zarobljene u toksičnoj vezi s narcisoidnim i egocentričnim umjetnikom.
Imati više nego zahvalnu Annu Kendrick (mimo nekoliko nastavaka hit mjuzikla “Pitch Perfect” i “Twilighta” kao eksploatacijskih rola nije se rijetko nalazila u američkim indie komedijama dekade, a kvalitetni redatelji znaju iskoristiti u primjerenim i pripremljenim dramskim situacijama; pogledati “Up In The Air” Jasona Reitmana s Verom Farmigom i Georgeom Clooneyem), dok se prodavači arty farty koncepata pogube u potrazi za 7 doista lijepih kadrova (zahvala direktoru fotografije Mikeau McLaughlinu) kojima ne mogu izvući gledateljsku empatiju oko nepostojeće priče.
Film koji ćemo brzo zaboraviti
“Alice Darling” bi trebala biti jaka ženska i feministička support dramica u kojoj prijateljice staju na stranu ugnjetavane žene te verbalnim nadmudrivanjem izbore pobjedu nad dotad dominantnim partnerom koji je jadnu i potlačenu heroinu skrivao u džepu.
Nikakav rad na izgradnji karaktera ni podizanju dramaturgije, užasno plošne i površne ilustracije psiholoških kaosa glavne junakinje (flash back kadrovi i brze montažne sekvence), slabo razrađeni dijalozi, strašno neuvjerljive i predvidljive međusobne situacije samo su neki od neštimajućih trenutaka ove solidno postavljene i odglumljene, ali užasno traljavo scenaristički i redateljski izvedene drame o toksičnim muško ženskim odnosima i snazi ženskog mikroprijateljstva.
Uz bolje autore ovo se moglo gledati kao jedna od drametina godine, dok je bez kvalitetnijeg rada samo još jedan od filmova nepovratno usmjerenim prema zaboravu daleko bržem nego se očekivalo.
5/10