Srijeda, 27 ožujka, 2024

Kritika filma: I Wanna Dance With Somebody: Stereotipan biopic o životu, glasu i tragediji prekrasne pop i r`n`b dive Whitney Houston

Na žalost, od ovoliko slikovitog i potencijalno interesantnog filma koji bi maštovitijim scenaristima, redateljima autorski dao daleko više prostora za dramski nabijenije uloge i priču, 'I Wanna Dance With Somebody' je light film poput naslovne pjesme

Posljednja velika filmska premijera tekuće godine bila je tempirana za dugonajavljivani biopic “I Wanna Dance With Somebody” o sjajnoj pop soul r`n`b pjevačici, legendarnoj Whitney Houston. Njenoj karijeri, prekrasnom glasu i stasu, usponima i padovima, zaključno s preranom smrću. Svim općim mjestima koja vam nikako nisu mogla pobjeći ni ako ste gledali odlični dokumentarac “Whitney” iz 2018. Kevina Macdonalda koji je poslužio odškrinuti vrata onkraj slave nalik onome kako je “Amy” radio pokojnoj Winehouse.



Uz arhivske snimke i razgovore s bližnjima, partnerima, poslovnim i privatnim, otključati vizualni portret jedne oku i uhu ugodne karijere. Ali niste je mogli proći pored ako ste joj generacijski bili bliski pa se kroz MTV, medije, kasnije Wikipedije i tabloide sjećate njenih osmijeha, interpretacija, intervjua i izgubljenosti uslijed toksične veze s Bobbyjem Brownom. S koje god jedne impresivne karijere gledali, ona je predstavljala preteču Beyonce i zapravo posljednju veliku tamnoputu, točnije zvijezdu svijetlije varijante smeđe boje kože. Što će biti jedna od konstantnih prozivki i zamjeranja “black communityja” prema njoj.

“Ona je samo pjevala”

Naime, nije im bila dovoljno “crna”. Ne samo po boji kože nego i po glazbi i po vokalnosti u borbi za prava svoje zajednice. Dobro se osjećala u domeni pop zvijezde čiji su privatni život i privatni stavovi bili nešto s čim se plaha od mladosti nije znala ni htjela boriti niti isticati na “revolucionaran” način. Ona je samo pjevala, kako to kaže jedna od balkanskih showbizz diva.

Problem biopicova ovog tipa je dokučiti odgovor na pitanje zašto oni uopće postoje. Naime, ne otkrivaju apsolutno ništa biografski novo već s odmakom od nekoliko dekada ili godina pokušaju PR-izirati sjećanje na njen život, uljepšati ga po diktatima marketinške i promotivne industrije. U tom kontekstu moguće je polučiti mega hit poput slučaja s Mercuryevim portretom u kardinalno dosadnom i penetriranom “Bohemian Rhapsody” ili se pokušati dokučiti kvalitetnog portreta osobe kako je primjerice uspijevalo Joaquinu Phoenixu u slučaju “Walk The Line” kao Johnnyja Casha ili Jamieju GFoxxu kao Ray Charles u istoimenom biopicu.

Naslovna rola Naomi Ackie u portretu Whitney od fizičke do glumačke sličnosti napravljena je po svim uzusima polirane pop industrije. Baš onako kako treba i kako se očekuje. No, problematični dio su dovraga sterilne, tipizirane, sekvencirane i plasirane epizode njenog života, njeni suodnosi s likovima, osobito oko ljubavnog života i stalne seksualne dezorijentacije između muškaraca (Bobby Brown) i žena (Robyn Crawford), ocem i majkom, ali i poslovnim “ocem” Cliveom Daviesom. Tim više jer svi tumači pobrojenih uloga, osobito Stanley Tucci kao Davises vrlo funkcionalno, čak štoviše, odlično nose svoje portrete. Ipak, real life okus filma je potpuno izostao.

Light film bez nekog velikog buđenja interesa

Film je drži wikipedijskih podataka i fakata karijere od ranih pjevačkih dana u gospel zboru, otkrivanja svog glasa, preko upoznavanja Clivea Davisa kao glazbenog producenta i menadžera uz kojeg je postajala The Whitney Houston, globalne slave, uspona do vrha, upoznavanja Bobbyja Browna, ulaska u svijet kokaina i droga, uništavanja i silaznog puta karijere koji je u zamjenu za urušavanje privatnog života kao jedini izlaz ponudio smrt. Čiča miča.

Na žalost, od ovoliko slikovitog i potencijalno interesantnog filma koji bi maštovitijim scenaristima, redateljima autorski dao daleko više prostora za dramski nabijenije uloge i priču, “I Wanna Dance With Somebody” je light film poput naslovne pjesme. Onaj koji žmireći pred realnim životom nudi bljeskove Whitney na pozornici. Površno i potrošno. No, s obzirom na publiku kojoj se obraća, moglo bi ispasti i sasvim dovoljno.

6/10

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime