Ovo je mogao biti novi “127 sati” Dannyja Boylea s Jamesom Francom po istinitom doživljaju o liku koji preživljava izoliran i zaglavljen između dvije kamene stijene u pustinji. Spoiler not free prikaz “Pada” ne uzima nimalo od gledateljskog uzbuđenja jer su scenaristička rješenja toliko predvidiva da se po početnoj sceni u samo jednom momentu gledatelj potencijalno ne iznenadi, a taj moment u recenziji nije komuniciran.
“The Fall” je film jednostavne premise o kojem se trebalo pričati zbog izvrsne ideje i sjajnog raspleta minimalističke izvedbe, ali maksimalnog efekta. Dvije prijateljice, svaka sa svoje strane nećkanja i nagovaranja, odluče se popeti na pola kilometra dugačak metalni skup smješten negdje u pustinjama i nedođijama USA. Praćene zajedničkom traumom iz prošlosti opet se izlažu adrenalinskoj i potencijalno vrlo pogibljenoj situaciji. Apsurd će biti tim veći jer se svi njihovi propusti događaju iz situacije koje bi i malo zreliji srednjoškolci uspjeli u svojim predračunima predvidjeti kao potencijalni problem. Da se po putu realizacije nije spotaklo na nekoliko ključnih mjesta razvoja produkcije filma, “Pad” je trebao biti jedan od skrivenih dragulja ovogodišnje produkcije na isti način kako je “Buried” recimo s Ryanom Reynoldsom svojedobno oduševio.
Konstantan osjećaj nelagode zbog padova
Izolirana jedna ili dvije osobe u sredini pustopoljine na prilično nesmotren, a realan način ostavlja gledateljima puno prostora za prisličenja. Da nema nesmotrenih grešaka u koracima, s novim filmom Scotta Manna ste mogli daleko više uživati. Poput užasno jeftinih i plošnih, gotovo osnovnoškolskih dijaloga, poprilično neuvjerljive glume dviju glavnih glumica G C. Currey (daleko bolja u svojoj prosječnosti) i Virginie Gardner (mlada Resse Whterspoon), nedorečenih i brzopleto ispreskakanih potencijalnih dramski bolje iskoristivih momenata (odnos jedne od glumica s ocem, odnos obje glumice s istim ljubavnikom i mužem, scene napada lešinara, početna scena tragedije i pogibije). Zato je kamera izvrsna, režija u komercijalnom smislu vrlo iskoristiva i pregledna, bildanje napetice rađeno po svim školskim punktovima.
No, za konstantni osjećaj neugode zbog potencijalnih padova s visina nije nužno patiti od vrtoglavice već samo zanemariti pobrojene dramaturške i produkcijske detalje.
“Pad” nije loš film, daleko od toga, ali ga njegova prosječnost ne spašava kritike zbog nedovoljno kvalitetno iskorištene i potencijalno izvrsne ideje.
6/10