Četvrta epizoda TV serijal adaptacije hit igrice “The LastO f Us” naslovljena “Please Hold To My Hand”, nakon pauziranja glavnih likova u spolno korektnoj gay romansi postapokalipse, vraća fokus na bjegove glavnog dvojca, put Joela i Tess od točke A do točke B, poštujući sva pravila survival taktika predstavljenih kroz igricu a vjerno nastavljenih u dramskoj adaptaciji.
U tim se napeticama izbjegavanja novih zombie napada na putu od Wyominga preko Misourija do Kanzas Cityja ostavlja dovoljno prostora za razvoj dramskih trenutaka i očinsko- kćerskog odnosa između njih dvoje. I za fokusiranje na preživljavanje opasnosti i zasjede od strane ono malo nezaraženih ljudi, formiranih u odbjegle krimi skupine koje drže određena područja grada. Odatle gusarskim taktikama kao u Mad Max vizualizacijama apokalipse ne prežu pred likvidacijama pripadnika svoje vrste nezaraženih zombie gljivicama. Ljudi su ljudima veća opasnost nego zombie metamorfoze poručit će kreatori serije i u uvjetima borbe za život neće prezati napasti vlastiti čopor. Etika ne pita za moral.
Ne osjeti se promjena redatelja
Riječ je o prvoj od dvije centralne epizode serijala režirane od strane Jeremyja Weba, jedinog redatelja koji je uz Allija Abssija dobio prostor režirati dvije epizode od ukupnih devet. Promjene redatelja se ne osjete na pokretima kamere niti jasnim producentskim uputama fokusiranja na osobe i glavne karaktere kojima se u četvrtoj epizodi daje prostor za emotivno približavanje, osmijeh i etičko razglabanje momenta u kojem 14-godišnje dijete nastrijeli i posljedično ubije osobu.
Unatoč i dalje visokom statističkom prosjeku fan baze na IMDB-u među strukom pojavit će se nezadovoljnika, poput cijenjenog srpskog redatelja Srđana Dragojevića (Rane, Parada, Nebesa, Mi nismo anđeli, Montevideo Bog te video, Sveti Đorđ ubija aždaju, Lepa sela lepo gore) koji će na svom Facebook profilu komentirati: “The Last of Us karakteriše drljav dijalog, opšta mesta i neverovatno nevešta režija. Sve je smandrljano, kao da je prva ruka scenarija odobrena i – udri snimaj. Pedro Pascal ne moze da izvuče iz “p…. trnje” kako se nekad govorilo“ ističući drugi rakurs i pogled na realizaciju i opće unisono oduševljenje i recepciju TV serijala.
U centralnim epizodama serijala zadržana je produkcijska prepoznatljivost, nema pretjeranih odstupanja od zadanih smjernica portreta likova i njihovih avantura i gledano sa strukovne strane radi se o više nego korektnom TV serijalu koji uz dvostruki hype svijeta zaljubljenika u video igrice i ljubitelja mračnih i depresivnih futurističkih vizija svijeta – zasad opravdava sva očekivanja, a nakon gotovo polovice serijala ne nazire se mjesta po kojima bi to moglo bitno oscilirati u nastavku do kraja.
8/10