ODISEJA (Christopher Nolan): Monumentalni povijesni ep s autorskim potpisom

Jedan od najočekivanijih filmova godine uz Inaurritova “Diggera” s Tomom Cruiseom Nolanova “Odiseja” je ono epsko djelo koje postavlja pitanje koje proganja svakog filmofila dok razmišlja i pokušava sabrati misli i dojmove o filmu, je li ovo doista dramaturški snažan povijesni ep i pop kulturni must see ili tek niz monumentalnih razglednica povezanih zajedničkim junakom? Odgovor je, pošteno rečeno, negdje između. Upravo ta neodlučnost čini ga istovremeno impresivnim i hladnim. Ljubitelji pretjeruju, oponenti su prekritični, a ti si dragi čitatelju nađi mjesta u velikim dvoranama jer ovo je film isključivo za kino dvorane kakve ni jedna kućna imitacija zvuka ne može nadomjestiti. Veliki film za veliko platno. Cameronovim Titanicom tragovima. 

 

 

 

 

 

 

Prkosan odgovor na eru AI-a

Vizualno, “Odiseja” je gotovo prkosan odgovor na eru AI generiranih spektakla — snimljena isključivo na IMAX 70mm traci, s praktičnim kulisama i stvarno izgrađenim brodom jer fizička težina slike daje mitologiji opipljivost kakvu digitalna glatkoća često oduzima. Ipak, manijakalna posvećenost autentičnosti djeluje pomalo licemjerno kad je castiranje mjestimično otvoreno anakrono ako mu je stilizacija dijaloga osuvremenjena toliko da “vjernost” izvorniku nije ni približno akademska koliko estetska gesta.

Direktor fotografije Hoyte van Hoytema danska je Nolanova konstanta i čovjek koji razumije dinamičke varijacije u prikazima širokih planova i krupnih kadrova. Vikinško antička Göranssonova zvučna minimalističke partitura zvuči arhaično i staro, gotovo neugodno u dobrom smislu riječi, uspijevajući izbjeći zamku “Gladiator” patetike i poduplavanja music score monumentalnosti vizualnog dijela. 

Trajanje od gotovo tri sata opravdano je opsegom građe, ali ne i uvijek ritmom jer se usporavanja dešavaju baš tamo gdje bi tempom valjalo ubrzavati prema crescendu  i završnici.

“Odiseja” najviše djeluje kao Nolanov pokušaj napisati vlastitih “Deset zapovijedi”, gotovo liturgijski spektakl koji crpi snagu iz fizički opipljive vjere u analognu sliku, a ne psihološke suptilnosti i dramaturgije likova čime se svrstava puno bliže Cecilu B. DeMilleu i Davidu Leanu nego suvremenim, digitalno lakim rekonstrukcijama antike poput “Troje” ili “300”. Takva staromodna, tvrdoglava monumentalnost čini film istovremeno njegovom najvećom vrlinom i njegovim ograničenjem. Nolan gradi katedralu, ali ne uvijek napuni svaku njenu kapelu dušom.

Glumci služe arhitekturi priče, a ne obrnuto

Preporuka je ne samo iz opće i pop kulture svima s afinitetom prema klasičnoj obrazovnoj podlozi, tj onima koji su Homera čitali, ili barem prošli kroz njega u srednjoškolskoj lektiri. Takvi će prepoznati suptilne odmake od izvornika (Kalipsina amnezija, Telemahova nesigurnost, moralna dvosmislenost prosaca) kao autorske odluke, a ne kao pojednostavljenje i prilagodbu radnje nezahtjevnim pop corn gledateljima. Gledatelju bez kulturnjačke i školske podloge film će djelovati kao spektakularna, ali povremeno zbunjujuća akcijska freska.

Ljubitelji Nolanova ranijeg opusa koji cijene njegovu opsesiju fizičkom, in-camera produkcijom kao vrijednost samu za sebe, za njih će “Odiseja” biti logičan nastavak linije koja ide od “Interstellara” do “Oppenheimera” u kojima tehnička disciplina postaje gotovo etičko pitanje. Onim pak koji očekuju isključivo vrhunske izvedbe glumačke postave i dijaloški vođen dramski film, valja bitno prilagodit očekivanja vizualnoj i zvučnoj simfoniji u kojoj glumci služe arhitekturi priče, a ne obrnuto. Za publiku opće kulture, dakle, ovo je film koji nagrađuje predznanje i strpljenje, a “kažnjava” očekivanje intimne drame.

Ocjena: 7/10

Fotografije: screenshot youtube