U 83. godini života u zagrebačkoj bolnici Sveti duh, uz svoju suprugu Slavicu, preminuo je poznati hrvatski književni kritičar, esejist, kolumnist, Šibenčanin Igor Mandić.
Bio je dugogodišnji suradnik TV i radio postaja na temu pop kulturnih i socioloških feljtona, eseja, polemika i književnih kritika. Od završetka studija komparativne književnosti u Zagrebu i sredine šezdesetih Igor Mandić je bio aktivni djelatnik društvenog i javnomedijskog života terena bivše Jugoslavije, jednako kao i ratno poratne Hrvatske.
Uživao je u sukobima s ljudima
Najdulje ga se pamtilo po kolumnama u Vjesniku koji je u predinternet doba slovio za jedan od najjačih državnih medija, te mnogobrojnim literarnim izdanjima autobiografske i publicističke prirode. Društvene mreže je pritom godinama prezirao i ignorirao jednako efikasno i uspješno kako se odnosio prema komunikacijskom nejačadi ovih terena kojima je dominirao britkim i polemičkim stavovima. Uživao je u sukobima s ljudima, s kojima bi nerijetko išao na prosto.
View this post on Instagram
Mogli ste ga ne voljeli. Dapače, ohrabrivao bi vas na to. Cijela se njegova profesionalna novinarska, kolumnistička i životna energija zasnivala na nekoj vrsti nihilističke strategije otvorenog komunikativnog provociranja na sukob.
Bez obzira bio u pravu ili ne, Igor je Mandić obožavao polemike. A pri njima se nije libio stati na žulj bilo kojoj neistomišljeničkoj bazi ili ideji. U bivšoj državi, socijalističkoj zemlji drugova i drugarica, kao i njenim slijednicama punim poltrona i komunikativno zakržljalih jalnuša, Igora Mandića ste voljeli ne voljeti. Iza te antipatije krio se onaj cinični dalmatinski osmijeh lika nacrtanog kao iz Simpsonovih. Njemu su očale čuvale gard. Bio je sinonimom za britkost.
U vrijeme polemičke talk show panel emisije “Latinice” pamtila su se i prepričavala njegova gostovanja, ali ne kao javnog redikula već kao čovjeka koji je svoje britke staccato teze znao braniti jednako oštrim leksikom. Sjećam se jedne “Latinice” o ljubavi, Valentinovu, muško ženskim odnosima kada je Mandić otvoreno i bez puno takta govorio o činjenici primjećivanja žena i njihovih kvaliteta.
Bez puno patetiziranja i poetiziranja pričao je kako mu na jetra idu sva ta nemušta romantiziranja i pokušaji zamatanja u celofan papir činjenice da kod muško ženskih privlačnosti u žena uvijek prvo i osnovno primjećuješ izgled, nikakve “energije”, “osobnosti” i slično. Sise i guzice prvo, onda intelekt ako se nađe ili zaluta. Uf, al se feministkinjama štucalo. A Mandić se samozadovoljno smješka iza ciničnog osmijeha koji je bez puno truda i muke izazivao reakcije.
Pritom se bez imalo srama ili skrivanja svoje muškosti iza vječne mu družice Slavice i kćeri Ade cijeli svoj vijek trajanja držao pod ruku snažnih žena. Ako ćete mu nalaziti idealnog pandana to bi nekako mogla ilustirirati i figurirati Vedrana Rudan čija se poetika “bez dlake na jeziku” pamtila ma koliko se ne slagali s njome. Tako ni Igor nije bio uštogljen, dapače.
Nije volio patetiku i prigodnost
Potom su nezaboravna njegova ukazanja u “Nedjeljom u dva” kod Ace Stankovića koji ga je iznimno volio. Posljednjih dekada od 2004. i smrti svoje kćeri Ade povukao se iz društvenog života nerijetko pričajući o suočavanja sa smrću kao trenutkom koji je u neku ruku osakatio i ubio njega samog.
Neistomišljenici su mu počesto zamjerali pačanje u sve i sva, pokušavajući ga difamirati kao doktora opće struke i kulture ničega, onog karaktera koji ima mišljenje o svemu, ali iza toga stoji samo puno laprdanja bez argumenata. Čak da je to i bilo istinom, Mandićeva laprdanja bila su životnija i zanimljivija nego uštogljenost leksika velike većine njegovih suvremenika. Među mlađim je generacijama slovio za barda kolumnizma. Ako nešto nije volio, to je bila patetika i prigodnost.
Ako je nešto volio, to je trebalo cijeniti. I bar pokloniti dostojnu pažnju.
U vrijeme novodobnih političkih korektnosti i licemjernih obazrivosti novog milenija za lika poput Mandića sve je manje bilo mjesta, a to sužavanje medijskog prostora nije dočekao strahujući, nego dapače, šireći ruke svom vječno podcrtavanom hedonizmu – uz bogatu i nejeftinu gozbu. Upravo tako je otišao, kaže njegov suvremenik i pratitelj Velimir Visković. A takvim ste ga se trebali i sjećati.
Igor Mandić je mogao biti sve, osim jeftin.
Naslovna fotografija: screenshot ‘Nedjeljom u 2’ HTV