Četvrtak, 2 prosinca, 2021

Milan Zagorac: Nemam namjeru biti književna zvijezda 21. stoljeća!

'Prijateljice, varalice i vatreni starci' naziv je novog romana riječkog pisca s kojim smo popričali o tome kako je biti pisac na hrvatskoj sceni, može li se živjeti od tog zanimanja, koliko i što ljudi čitaju te kakva je budućnost knjiga

Riječki autor, pisac, urednik, you name it, jedan od najproduktivnijih spisatelja mlađe srednje generacije objavio je svoj novi roman ‘Prijateljice, varalice i vatreni starci’. Popričali smo o njegovom jučer, danas, sutra.

‘Prijateljice, varalice i vatreni starci’ je vani. Ne brojimo, ali za autora mlađih srednjih godina jedan si od produktivnijih likova na domaćoj književnoj sceni. Nužda ili potreba?

Iskreno, nemam pojma. Adrenalin. Smišljanje zapleta dok se voziš autom ili u nekim međufazama života poput tuširanja ili jedenja lubenice ljeti uz more. Kako god, roman nastane najprije unutra. Onda ga treba napisati i tu bi mi netko rekao ‘skriboman’. I to s pravom. Dva romana od ukupno 300 kartica napišem za 40 dana pa je to u fazi pisanja udaranje i udaranje. S time da treba dodati vrijeme pripreme i istraživanja, a potom i vrijeme za uređenje i doradu. Nemam pojma kako to nazvati do adrenalin. Možda ima i neki drugi hormon, možda višak serotonina, ili čak i njegov manjak u nekom trenutku, ali potreba jest. Nužda manje, neću se obogatiti romanima, nemam namjeru biti književna zvijezda 21. stoljeća, svjestan sam okolnosti, ali ako ta slika ne izađe van kao freska, kao velika, golema struktura puna vidljivih i nevidljivih značenja, osjećam se uskraćeno. Osujećeno. Glupo. 

Kad se doslovno dogodi ‘blink’…

Koji je uopće kreativni proces? Ideja pa skice pa konstrukcija ili sirovo iz utrobe, otvaranje laptopa pa nek jurne…

Kako sam već rekao, najprije se vrzmaju tu neke ideje. Ideš u Lokve i vidiš jezero. Duboko je i priziva ‘ono nešto’. Potom gledaš film o kraljici Kristini i kako je doslovno ukrala blago kralja Rudolfa u Pragu, između ostalog. Najviše je se dojmio Codexgigas. Onda te ponesu njezina emocionalna i seksualna previranja, uostalom, mlada je žena u vrlo teškoj poziciji, zanimljivo, čak nije ni kraljica iz bajke. Onda gledaš i slušaš ljude iz okoline, vidiš neku čudnu pojavu koju ti nitko ne zna objasniti niti nailaziš na razumna objašnjenja, pa opet pogledaš neki film ili pročitaš nešto zanimljivo. Pa se onda dogodi doslovno ‘blink’. Da, to je to, ‘blink’. Sam si sebi dao odobrenje za napisati to svoje djelo, ono je već sada dobilo potpunu strukturu, likove, dramski zaplet, vrhunac, rasplet, pa peripetiju pa, recimo to, konačni rasplet..

Znam svoga čitatelja, odraslog čitatelja, on osim radnje želi to ‘još nešto’, skriveno, zatajeno, zataškano. Mladi čitatelj ipak više cijeni homogenost radnje, njemu je bitno da se malo zaljubimo, da je on ili ona nekoga pogledao/la, i avantura. Ništa bez avanture…

O čemu je novo djelo? U nekom autorskom rakursu molim te za pitch zašto će čitatelji posisati tvoje nove Gooniese koji su sreli Midsommer?

Naprosto jer ima četiri zoomerice koje se protive trajnom odrastanju, četaju, piju, puše, svajpaju dečke, gledaju po netu i izlozima ‘ge-ni-jal-ne’ komade nečega, uglavnom odjeće, ali usput je pandemija, zapravo je monotono, a njima je odjednom, kao iz vedra neba ponuđena avantura koja je pod a) zabavna, b) možda dovede i do seksa, c) možda nastane i neki film i d) koja bi na kraju mogla dovesti do hrpe zlata na davno potopljenom brodu. Jer curke trebaju i pare. Ali onda na terenu nalete na mještane koji imaju svoju viziju svijeta koja je bitno različita od njihove. Međutim, izvuku se, a i iskamče nešto, štoviše, dosta, i na romobilima u kratkim haljinicama odjezde u vruću ljetnu riječku noć na sladoled. 

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Milan Zagorac (@zagoracmilan)

Između pisanja za djecu i one koji odrastu – koje su sve stilske razlike i zamke? 

Zapravo velike. Dok za odrasle nisam ograničen rječnikom (naime, ako pišeš za mlade, moraš prilagoditi rječnik kao i simboliku, a izbjegavaš i prostačenje, koliko god to bilo neautentično jer znamo da mladi prostače), mogu si dozvoliti dvosmislenosti i čitanje između redaka. Znam svoga čitatelja, odraslog čitatelja, on osim radnje želi to ‘još nešto’, skriveno, zatajeno, zataškano.

Mladi čitatelj ipak više cijeni homogenost radnje, njemu je bitno da se malo zaljubimo, da je on ili ona nekoga pogledao/la, i avantura. Ništa bez avanture. Možda da sam započeo o malom čarobnjaku, možda bih najviše i odgovarao mlađem čitatelju, zoomeru, djetetu rođenom nakon 2000. ili najkasnije kasnih 90-ih, koje bi željelo vidjeti začarani škotski dvorac i poput pravog čarobnjaka mijenjati stvarnost onako kako mu se svidi. 
Ipak, balansiram na ta dva područja, još uvijek ne mogu donijeti neku konačnu samoprocjenu, iako imam 45 i mladi sam ‘srednjegodinaš’, nemam pojma kakvo je to moje pisanje. 

Živimo u simulakrumu književne scene

Uvijek postojeće pitanje isplativosti. Je li pisanje knjiga annodomini hobi i na putu starih zanata ili ima neku perspektivu?

Da, pisanje knjiga je posao koji će se transformirati u dva smjera: prvi je pisanje scenarija za lukrativnije stvari poput igrica, filmova itd., a drugi je pisanje knjiga anno domini hobi. Knjige zahtijevaju vrijeme, često autori ni sami ne znaju koliko dosađuju čitatelja, vrlo su rijetke one provokativne, većinom su to šablone, a rijetki su totalni luđaci poput Houellebecqa koji će reći kako stvari stvarno stoje, bubnuti, stilski apsolutno sprčkati stvar i ostati živ. 

Bitno je da smo se uvjerili da je književnost prostor slobode, i da cvjeta tisuću svjetova, dokle je para iz javnih sredstava

Koja je i kolika je financijska uloga nadležnih Ministarstava, fondova, thisthatova države u održavanju literarne scene živom? Je li autor/ica na respiratoru bez otkupa i intervencija knjižnica, ovih onih sistema?

Ma o tome nema ni govora, mi živimo u simulakrumu književne scene. Ona je bez javnih potpora potpuno mrtva, izuzev onih par luđaka koji će i dalje pisati, knjige, blogove, što već, postove na Fejsu. Jednom je netko rekao da je naša ekonomija kargo kult, jednako je tako i naša književnost – financijski nebitan kargo kult. To znači da javnim novcem dobijemo djelo koje potom istim javnim novcem otkupi ministarstvo za narodne knjižnice koje će knjigu kupiti javnim novcem ako je ne dobiju na otkupu, dok će onaj pravi kupac predstavljati tek malu manjinu.

Dakle, važno je da smo se uvjerili da je književnost prostor slobode, i da cvjeta tisuću svjetova, dokle je para iz javnih sredstava. Mislim da je Umberto Eco rekao da više cijeni američku književnost od europske upravo jer je puna osrednjih do dobrih zanatlija koje ljudi kupuju i čitaju. Time je ujedno poprilično pokopao europsku književnu praksu. 

Koliko ljudi čita i što čitaju? Bez generaliziranja, ali ono po nekom presjeku za razgovor uz kavu, sladoled, pivo…

Krimiće, avanture, ljubiće. To ljudi žele. Misterije. Ne žele maltretaže i dociranja, ne žele književnost koja kao da je nastala na nekoj edukativno-informativnoj radionici na savjetovanju o energetskoj učinkovitosti ili klimatskim promjenama, nego žele radnju, živost, igru, emocije. U Hrvatskoj se po statistikama čita dosta, ali ipak ispod prosjeka usporedivih zemalja. Mi smo, primjerice, slabiji čitači od Talijana, Mađara, Ukrajinaca ili Slovenaca, koliko god se puhali kak smo si jako pametni. Nismo si tak pametni.

Milenijalci matraju čitanje nepotrebnim gubljenjem vremena

Meni je koma saznanje da su početne tiraže knjiga za koje se procjenjivalo da će bit tržišne bile 3000 pred desetak godina, danas su 300 do 500. Ne bih logikom što će biti do 2030. da ne ispadne zloguko…

Ne, nažalost, ne vjerujem da će se stanje poboljšavati. Milenijalsi sa završenim faksom nehumanističkog smjera čitaju malo, mislim da im je gotovo svaka kanonska scena svjetske ili domaće književnosti ono ‘ha?’. Ne kažem da ne čitaju ono što ih usavršava u užoj struci, ali beletristiku ne poznaju i to bih mogao dokazati eksperimentom u roku od par sati. Smatraju to nepotrebnim gubljenjem vremena.
Zoomersi će još manje. Bit će bolji radnici, usavršeniji, staloženiji, imat će više znanja u struci, ali nedostajat će im podloga o životu. Da bih dao objašnjenje ove tvrdnje, morao bih se pozvati na Shakespearea, ali onda bih postao potpuno nerazumljiv. Dakle, naklade će padati i to je teško predvidjeti dokle. Ispod nule ne mogu. Problem je što bi oni možda i čitali književnost, ali kao pitch. I to je to. Ostat će društvenomrežni zapis, sve kraći i kraći, prepun hashtagova.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Milan Zagorac (@zagoracmilan)

Od svega što si dotakao oko literarnih djelatnosti (uređivanje, izdavaštvo, autorstvo…) koje su poslovi od kojih bi se najljepše živjelo i nakon mirovine?

Bez imalo okolišanja, vodio bih mali hotel uz more. Ništa više. Veseli me brbljati s ljudima, veseli me učiniti im taj trenutak ugodnim. 

Naklade će padati i to je teško predvidjeti dokle. Ispod nule ne mogu. Problem je što bi oni (zoomeri, op. a.) možda i čitali književnost, ali kao pitch. I to je to. Ostat će društvenomrežni zapis, sve kraći i kraći, prepun hashtagova

A retro osvrt na sva dosadašnja djela? Koji je tvoj Hornbyjev top 5 i zašto?

Misliš moja djela ili djela drugih autora. 😊 Zapravo, već sam spomenuo, ne mogu samoprocijeniti vlastita djela, no recimo da bih svakako preporučio Vražji prolaz, Kralj ribar, Noćni ekspres, Sukladnost ljubavnih trokuta i, naravno, Prijateljice, varalice i vatreni starci. 

A sutra? Kome pripada budućnost?

S jednim sam prijateljem razgovarao i zaključili smo da će doći do generacijskog kvantnog skoka: mi, x generacija smo već popušili i postali starci. Pa, mi smo još samo 20 godina kreditno sposobni, onda možemo dobiti kredit za umirovljenike. Pozicije nismo uhvatili nikakve jer su boomeri jako teško ili nikako odustali od držanja poluga moći. Onda su došli milenijalci i nekako stidljivo najavili novi smjer. Onda su došli zoomeri. Oni su oni koji drže ključeve budućnosti, mladi, neopterećeni glupostima i zastranjenjima prošlosti, tehnološki opremljeni, mobilni, spremni sad i odmah. 

Pročitajte još...

Boba Đuderija: 2020. mi je otkrila koliko smo skloni nijekanju činjenica

Popularna književnica podijelila je s nama recept za odličan odnos s publikom i sinom, što je naučila o ljudima u prošloj godini, kako se u njezin život htio-ne htio upleo i sam Tesla te kako je uopće sasvim neplanski postala spisateljica...

Fanovi razočarani: Zašto je Mick Jagger odustao od pisanja memoara?

Svoje memoare je frontman i suosnivač The Rolling Stonesa započeo pisati još davno te ih prije nekoliko godina odlučio dovršiti. No, u najnovijem intervjuu za BBC otkrio je kako od skorog objavljivanja dugoočekivane knjige - neće biti ništa

Damir Markovina: ‘Čekaj me’ je dio mog osobnog emotivnog tereta

S obzirom na glumačko iskustvo i studij režije na ADU, glumac Damir Markovina otkrio nam je li uzbuđen zbog nove, redateljske uloge, ili je to već pomalo stvar rutine, kao i to od kuda mu motivacija raditi intiman dokumentarac o svojoj obitelji...

Drago Glamuzina: Novim je generacijama tekst jednostavno prespor!

S glavnim urednikom u izdavačkog kući VBZ, koja ove godine slavi 30 godina djelovanja, razgovaramo o toj velikoj obljetnici, kulturi čitanja, projektima koje pokreću te budućim planovima prema kojima bi VBZ 'za dvije do tri godine trebao objavljivati novu knjigu svaki treći dan'

Povezano

Nagrade hrvatskoga glumišta 2021.: Donosimo popis dobitnika

Ove godine se dodjela Nagrada hrvatskog glumišta HDDU-a ponovo održala u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, uz izravan prijenos na Prvom programu HTV-a. Dodjelu je vodio glumac Fabijan Pavao Medvešek

Znamo što čita Elon Musk: Ovih 9 knjiga moglo bi vam promijeniti život

Ako vam treba motivacija u životu i želite pročitati nešto što nije krimić ili ljubić, donosimo popis knjiga koje Musk voli čitati. Možda i vama čitanjem ovih knjiga na pamet padne neka poslovna ideja

Lucija Šerbedžija: Snimam svoj prvi glazbeni album i sama pišem pjesme!

Njezin je zadnji projekt digao prašinu u javnosti, a novi bi mogao još veću! O novoj predstavi, ali i brojnim budućim i sadašnjim projektima, o radu s bratom Danilom, šetnjama po šumama, ali i sasvim novoj ulozi kojoj se jako veseli otvoreno progovara jedna od najcjenjenijih domaćih glumica

Zbog bolesti otkazana premijera predstave Miroslava Krleže u Gavelli

'Djetinjstvo' zauzima specifično mjesto u memoarsko-dnevničkom dijelu Krležina opusa, otkrivajući ishodišne fascinacije i slike iz kojih će se razviti kolosalni opus pisca

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime