Iako se o pjesništvu i dalje premalo piše, autentični i hrabri glasovi žena osvojili su hrvatsku pjesničku scenu. Možda zaista živimo u vremenu u kojemu će izdavanje poezije ponovno postati popularno. Čitatelji se vraćaju poeziji, pronalaze utjehu u njoj i otkrivaju ljepotu svijeta stvorenog riječima. Poezija je uvijek bila na rubu, nikada nije uspjevala ući u mainstream, ali njena snaga je kroz cijelu povijest hrvatske književnosti bila velika.
U posljednje vrijeme pojavio se veći interes publike za pjesnička čitanja i tribine za festivale. Vjerujemo kako to nije samo prolazna moda, nego je publika napokon prepoznala moćnu snagu poezije koja nas prožima. Naša poezija je inovativna i toga valja biti svjestan. Bogati smo prekrasnim stihovima, jezičnim konceptima i glasovima koji nisu utišani, već su glasni!
U novom valu poezije beskompromisno su se nametnule mlade djevojke i žene koje ruše sve granice i stereotipe i osvajaju područja u kojima su nekada prije plesale na margini. Mnogi ne prate strastveno pjesničku scenu i zbirke. Što posuditi? Što kupiti? Što zaista čitati? I gdje pronaći informacije?
Pitanja su to koja se nameću sama od sebe kad se zainteresirate za poeziju. Ako ste na početku svojeg puta zaljubljivanja u poeziju i otkrivanja novog svijeta i književnog polja, na pravom ste mjestu. Dopustite si da vas zavedu stranice Odvalimo SE Poezijom pjesnikinje Sanje Baković te Pjesnikinja petkom – blog pjesnikinje Monike Herceg.
Mlade pjesnikinje su čvrste one znaju osvojiti medijski prostor i ruše tabue jer otvoreno govore o problemima. Ove spisateljice nalik su na pjesnike u romantizmu koji su postali slavni u društvu. No, postoji opasnost koju nosi ovo vrijeme, ako nisi u medijima – ne postojiš.
U nastavku predstavljamo pjesnikinje i njihove zbirke kojima trebate dati priliku jer one su hrabre, beskompromisne, majstorice metafora i opisivanja stvarnosti stihovima, čarobiraju nas svojim ritmom i odvode nas u neke druge svjetove svojim pjesmama:
Olja Ivaničević Savičević
Olja je jedna od naših najboljih pjesnikinja. Uvrštena je u mnoge domaće i međunarodne antologije poezije. Bavi se poezijom od djetinjstva, a njene zbirke su: Bit će strašno kada ja porastem (1988), Vječna djeca (1993), Žensko pismo (1999), Puzzlerojc (2006), Kućna pravila (2007), Mamasafari (i ostale stvari) (2012), Divlje i tvoje (2020), Standardan život, sabrane pjesme u prozi (2021). Divlje i tvoje je zbirka za koju je nagrađena regionalnom nagradom “Risto Ratković” 2020. godine. Olja vodi radionice pisanja poezije i radi svoje čitanke mladih autora.
ŽENI KOJA SE IGRA
Budi žena koja se uvijek igra
Pljuni na varalice koje ti lažu
Da je samo patnja plemenita
Radost je veća
Radost je, a ne patnja, svaki put
Spasila svijet
Tako ćeš i ti spasiti bar jedan život
Svoj
Kad god posegneš u džep naći ćeš žeton
Zašto bi tvoje šake stiskale prazninu
Na otvoreni dlan stane dvostruko više
I čitave plaže žetona mogu
Proći kroz tvoje prste
Zadrži svoje blistavo pravilo i razlog
I za svakim stolom naći ćeš prijatelja
U pjesmi prijateljicu
U sebi svoje roditelje i svoju djecu
Molim te ostani žena koja se igra
Teško vrijeme nikada ne prolazi
Ali ti prolaziš neprekidno
Između dvije bodljikave izvjesnosti
Noge nemaš za bježanje
One hrle ususret drugima
One idu u dugu radoznalu šetnju
Kroz gradove i šume
Nisu tvoje šake za obranu
Ti nisi mačka
Nisu ni tvoja usta za obranu
Ti nisi Fido
Tvoje su noge da te vode
Putem kojim je jučer prolazila ljubav
Razvratna i nježna
A ruke da ljubav zgrabe i pruže
Kad sve pogrubi, kad se svijet smežura
Neka jagodice tvojih prstiju ostanu meke
I tvoje lice neka bude izljubljeno
Marija Dejanović
Marija Dejanović (1992.) je pjesnikinja iz Siska koja je završila komparativnu književnost i pedagogiju u Zagrebu, a danas živi u Grčkoj. Marije je 2018. godine dobila nagradu Goran za mlade pjesnike. Izdala je tri zbirke poezije: Etika Kruha i Konja, Središnji god i Dobrota razdvaja dan i noć.
OSOBA KOJA LAŽE
Ja sam osoba koja laže.
Kažem: pogledaj, mahovina
i prođem ti prstima kroz bradu.
Sjećaš li se kad sam ulovila zeca
kojem su oči svijetlile u hrpici azbesta?
Neko smo vrijeme živjeli
u tkalačkom stanu.
Kasnije smo se preselili u kuću na obali.
Dosadile su mu niti pamuka
za koje je zapinjao šapama
dok se utrkivao s kornjačom.
Na moru mu je bilo lijepo,
jedino se jednom skupio na pranju
pa se šalio: polovicu sam sebe pojeo.
Lagati je naučio od mene.
Zato je sinoć pušio tvoju lulu,
sjedio za tvojim stolom
i pretvarao se da si to ti.
Marija Skočibušić
Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu. Dobitnica je nagrade Na vrh jezika za 2019. godinu za najbolji neobjavljeni rukopis. 2021. godine izašla je njena prva zbirke poezije Kraćenje razlomaka.
Tema
čim osjetiš glad,
namaži jezik melemom;
imaš premalo godina
za napisati pjesmu
Vida Sever
Vida Sever rođena je u Varaždinu 2001. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studira kroatistiku i komparativnu književnost. 2021. godine osvaja nagradu Goran za mlade pjesnike rukopisom Suho mjesto. Ona svoju zbirku gradi oko čvrstog motiva, potrage za suhim mjestom i vode koja ju konstantno potapa.
SUHO MJESTO
svaka bočica u autu
ima okus mente i duhana
s malih stajališta prema moru
mama sam mami
kažem
prestroji se
kažem
upravo ulazimo u oblake
veš nam se sigurno tali
s balkona
par stotina vožnji od nas
ali bar ništa ne gori
ako si iz ljubavi uključila štednjak
i otišla
s morem već oko gležnjeva
znam da voziš naslijepo
očiju ostavljenih u kutijici za leće
sa zjenicama prema dnu
pa ne vidiš
da su i drugi na cesti
omotani vlastitim srpnjima
i posramljeni
od pogleda na gustu sreću
koja je pred nama
neuhvatljiva
kao dosadni prirodni satelit
mama sam pa biram glazbu
koja nas ne pogađa
ispod pojaseva
da ne iskoristimo
mogućnost slijetanja s ceste
tek malo sjetne
pokapanih kragni
s odlučnim napokon ispod jezika
mama sam i ne pitam
zašto plačeš
već trećinu dionice
kamo zapravo idemo
i jesam li dobar suvozač
cinična prema čistim autima
i prevelikim kućama
parkiranim
na rubu vidokruga
mama si tek
kad nam more izvuče
refleks disanja
iz slatkovodnih bočica
i pretinca za rukavice
proliveno iz trokutića na obzoru
pa zadnji put udahneš
uz dječji
gle more,
u transu staneš na stajalištu
gdje možda još postoji
suho mjesto
za protegnuti noge
zapaliti
i otpiti gutljaj
Dorta Jagić
Dorta Jagić je sinjska pjesnikinja rođena 1974. godine. Ona je 1999. godine dobila nagradu “Goranovo proljeće”. Piše poeziju, kratku prozu, eseje, dramske tekstove i kazališne kritike.Trenutno drži radionicu poezije u Booksi i educira mlade pjesnike da izbruse svoj talent i razmišljanje o pjesničkom jeziku. Objavila je Plahta preko glave (poezija, 1999.), Tamagochi mi je umro na rukama (poezija, 2001.), Đavo i usidjelica (poezija, 2003.), Kvadratura duge (poezija, 2007.), Kauč na trgu (poezija, 2011.),Kafkin nož (poezija, 2015.)!
ŽENSKO PISMO
već je bilo vrijeme da vratim smeđoj prijateljici kišobran,
nažalost nepročitan.
nazvala sam je, pa otišla u Maksimir
i sjela na nečiju suzu.
čekajući je, pustila sam da mi kroz prošupljene kapke
putuju njene olovne sisice
koje na dan mrtvih složim ispod jezika
da mi kroz godinu ne bude drven.
napokon je i ona stigla.
nenašminkana a sva ko spirjani kesten.
na znak prvog čvorka
iz džepa smo povadile žilete naših frajera
i, čavrljajući, rezuckale zapešća. sve do zore.
prstima smo na zoru napisale:
da osjetim da sam živa pa zaspale.
ujutro se iz sunca tako hladno
zadimilo u psihijatrijske kućice
da i sad nanosimo crni selotejp preko očiju
nas samoubojica po novinama,
biblijama.
Monika Herceg
Monika Herceg je rođena u Sisku 1990. godine. Ona je hrvatska pjesnikinja, dramatičarka, scenaristica i urednica. Dobitnica je velikog broja književnih nagrada. Svi oni koji barem malo vole poeziju, čuli su za ime Monika Herceg, jer je ona možda najbliže celebrity pjesnikinji u Hrvatskoj. Dobitnica je književne nagrade Goran za mlade pjesnike 2017. i od tada je njena poezija zavladala književnom scenom. Izdala je tri zbirke poezije:Početne koordinate (2018.), Lovostaj (2019.), Vrijeme prije jezika (2020.)
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Hipoteze o volumenu početka
Moji roditelji znali su da je ljubav za bolje od njih,
ne za one koji žive sa zemljom
Ljubav se ne pojavljuje
pod štihačama i sjekirama
jer blato zarazi sve što dodiruje
Moji roditelji znali su da ljubav ne obitava
u dvije drvene sobe s kokošima i guskama
u kojima su živjeli bez primisli
o pažnji i nježnosti, puštajući djecu
da dodirnu gluhu samoću zida
Ništa o ljubavi nisu znali moji roditelji
i to ništa ostavili su pred nama,
da nas gleda kao krtica u bašti
dok je ne zatučemo motikama
Stanislava Nikolić Aras
Ova pjesnikinja rođena je u Trogiru 1972. godine. Ona je profesorica hrvatskog jezika u Zadru. Urednica je književnog programa u Art radionici Lazareti. Izdala je zbirku poezije Takve se stvari događaju ljudima (2014.), Nedolično i vrijedno spomena (Durieux 2015.) Objavljivala je svoju poeziju u svim bitnim časopisima i portalima.
Ujutro žene kao golubice izlijeću na zebre
Nose u rukama bijele izglačane košulje
Mašu krilima
Cijeloga dana stabla popljuckuju
Cvjetove na pločnike
Tamo oleandri trunu
Ili se sasuše
Sad je rano jutro
Mornar na brodu mi je rekao
Marijana, kladio sam se sinoć da će pobjediti Švicarska
Na pola rečenice je shvatio da nisam Marijana
Pa je Švicarska izgovorio otegnuto
Kao da je u njemu nestalo struje
I utopio je smiješak u pučini
I ja sam
Utopila smiješak u valovima
Pristajemo u luci gdje brbori život
Sunce se uspinje
I odmah žari
Peče u ljude
Peče u ptice
Mateja Jurčević
Rođena je 1995. godine u Vinkovcima. obitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike za 2016. godinu. Nagrađeni rukopis, „Paranoja“, objavljen je 2017. pod nazivom Bijela vrata. Drugu zbirku, Žene iz Altamire objavila je 2019. godine
Mogućnosti
Da sam tog dana
ne dvojeći kao melankolični požar pred obiteljskom kućom
pojela riblju platu u tišini popodneva
život bi krenuo u drugome smjeru
prema Idahu ili Montrealu
Trebalo je jesti kao medvjed
jesti s kostima glavom i škrgama
biti nafta koja se noću iskrada iz prekooceanskog tankera
i ždere ikru na tematskom plesnjaku
Trebalo je jesti
i na putu za Idaho ili Montreal
ne bi se ispriječio ovaj susret
kao glad utjelovljena u cvjetnom ornamentu rajčice
Da si tog dana ostao sjediti u žutom kvadratu ravnodnevnice
bilo bi nemoguće opaziti
da u očima uzgajaš zeleno-smeđe patke
i s vremenom bih svarila more
s vremenom bi otpali očnjaci
Sada si mi zaglavljen u podčeljusnoj žlijezdi
i svako jato koje me nadleti
zamišljam obareno u ključalom jezeru
Jelena Miholjević
Jelena Miholjević je naša slavna glumica koja je zaposlena u kazalištu Gavella. Osim glume, njena strast je i poezija. Ona još nije objavila zbirku poezije, ali to je u pripremi i ubrzo ćemo moći čitati njene pjesme na sabranom mjestu.
Dolac
Poželjela sam biti sama
Ostala u stanu na Dolcu
Kroz prozor gledala kako čiste Dolac
Poput prašume,mačetama
I šmrkovima
Poželjela sam postati
Jedna od najsamijih samih u ovom blistavom danu
To nikad nisam bila
Baš onako nedjeljno sama…
Popisivaču stanovnika,kad bi me pitao za ime,odgovorila bih:Solitudine…Solitudine mi je ime
Usamljeni udah pratio bi usamljeni izdah
Svi sveti se bliže i samoći pristaju krizanteme
Samoća ne naručuje hranu,ne kuha, ne jede
Ona se rastapa i preuzima svaki okus,svaki ton
Ona svira isključivo po crnim tipkama
Samoća je loše ugođeni klavir
Bile smo u stanu na Dolcu samoća i ja
Promatrala sam je prijateljski
Brisala prašinu s nje
Čitale smo zajedno Majstora i Margaritu
Po deveti put u ovom dugom životu
Samoća nije pomodna
Ne nosi make up
Nije niti yogini,niti je ratnica
Ne zvecka narukvicama
Ona je drevna,a opet mlađa od men
Posudila sam njezinu bundicu
Zaključala Samoću za drugi put
Ona ionako izađe lako kroz zidove Zagreba
Probije se samo tako
Mislila sam da smo postale prijateljice
A onda si ti donio staklenku meda
Dan je postao latino dan
Dan je postao blag dan
Moram javiti popisivaču da sam pogriješila
Neka me popiše ponovno
Popišite me potpuno drugačije
Molim vas
Hvala vam