Prije nego li se Splitu dogodio turizam, zbog kojeg je od tranzitnog trampulina za doskok do otoka postao “destinacija”, a s njim došli hamburgeri, pizzete i fastfood, grad je imao svega nekoliko gastronomskih adresa vrijednih pažnje za publiku sklonu brzogrizu. U Tri volta ste recimo mogli (a i danas možete) dobiti sendvič s pravim dalmatinskim pršutom, a u kultnoj Paulini ćevapčiće u lepinji “po splitski”. Točnije – na zgražanje Sarajlija i bosanskih namjernika – s lukom i ajvarom. A onda se prije trideset godina pojavio Rizzo – prvi pravi sandwich bar, ne samo u Splitu, već i najšire shvaćenoj okolici.
Zlatko “Rico” Vrdoljak – brat pokojnog legendarnog rock kritičara Dražena – kao zagrebački student i prijatelj Alberta Papa, dobro je upoznao njegov koncept gradske zalogajnice s nogu pretočen u pravi (i prvi) zagrebački sandwich bar Pingvin. Stoga je već prvi Sandwich bar Rizzo (danas su u Splitu četiri, a pred otvaranjem je i njegova zagrebačka franšiza) svoju ponudu – kao i Pingvin – gradio na vrhunskom netom pečenom pecivu. Naravno, iz vlastite proizvodnje i recepta bez aditiva i umjetnih boja koje su “standard” pekarske konfekcije. Tko god da voli sendviče dobro zna da je svježe i kvalitetno pecivo njihov conditio sine qua non; temelj na kojem se slaže svaki slasni sendvič. Onaj drugi dio su, naravno, namazi, sirevi, suhomesnati (ili pak riblji) naresci i povrće. Sve po želji i ukusu kupca.
Stoga svaki od Rizzovih sendviča – osim glavnih sastojaka poput pršuta, budžole, šunke, pastramija, puretine, piletine, tunja, slanih inčuna, sireva… – odabirom namaza i priloga koji također mogu biti i glavni sastojak sendviča (poput humusa, francuske i pileće salate, salate od tunjevine…) te povrća (salata, krastavci…) može biti unikatan. Ili, bolje je reći, personaliziran po ukusu kupca.
Pravi gastronomski užitak
Kao strastveni ljubitelj sendviča, nema što tu nisam probao. Bilo da je riječ o humusu u toplom pecivu uz koji savršeno pašu fileti usoljenih inčuna nakapani s malo maslinova ulja ili pak o mrsnim sendvičima s kulenom ili pršutom uz pratnju mladog sira. Jer, da podsjetim, sendvič nije tek “brzogrizni” nadomjestak za pravi obrok koji se jede zbog gladi ili očaja već – ne samo za mene – pravi gastronomski užitak.
Na gastronomskoj sceni turističkih gradova na kojoj sve moguće vrste “brzogriz” imaju karakter kometa – brzo bljesnu i još se brze ugase toneći u sivilo rutine i konfekcijske ponude – Rizzovih trideset godina neprekinutog trajanja tijekom cijele godine, a ne samo u sezoni, pravi je fenomen. I blagoslov za splitske ljubitelje sendviča te turiste koji su ga odavno upisali na svoj menu.
Da ih je kojom srećom – ne samo u Splitu već i diljem obale i na otocima – još više. Uz dobro znanu poruku i poduku: svjetsko, a naše.