Znači nemojte mi ne cijeniti vanilin kiflice! Ili, ned’o Bog da u slastičarni ili dućanu samo preletite preko njih… Ned’o vam Bog. Nemojte ih ne peći, nemojte ih ne jesti, jednostavno vas molim, nemojte ih zanemarivati!
Meni božićno vrijeme počinje s vanilin kiflicama. Ne s adventskim kalendarom kojeg btw nije ni bilo dok sam ja bila mala, niti s božićnim reklama, nego s kiflicama.
Kiflice su se u našoj kući počinjale peći prve… Jer treba im da otpuste. Mama je radila (working mom) i ofc, kolači se nisu pekli radnim danima, nego udri-ubi vikendima pa koliko se stigne. Do padanja s nogu. Do grčeva u leđnim mišićima. Kao da se pripremaš za neku kolačnu olimpijadu, pečeš dok ne svisneš. Jer, mora se ispeći barem 15 vrsta.
Kad božićni kolači odrede odnos prema kuhinji
Baš nešto razmišljam ovih dana, kod nas doma se nije pretjerivalo s poklonima, niti s nekim nenormalnim količinama mesa za te blagdanske ručkove. Ali s kolačima, avaj, avaj… I s količinama i s vrstama. Je li me to odredilo? Jesu li ti božićni kolači utkali u mene tu neku nenormalnu ljubav prema slatkom, pri tom ne mislim na negativan, ovisnički odnos, nego više kao, udarili temelje toj jednoj ženskoj energiji. Sigurno su odredili odnos mame i mene i ljubavi prema kuhinji. Jesam li ja zbog tih božićnih kolača u djetinjstvu danas slastičarka, ne znam. Ali da svu svoju kreativu izražavam kolačima – izražavam. I ljubav. Fakat ju ubacim u svaki recept. Ovisi o kolaču – u neke ubacujem u tijesto, a neke u izradu… Moraš biti Tvrdica McTvrdi najtvrđeg srca da je u mojom kolačima ne osjetiš.
Znači peklo se vikendima. Osim onih zadnjih par dana pred Božić kada je grand finale. Krešendo. Udaraju se glazure i završava što još treba. Ali generalno pekle smo vikendima. Mislim, ona je pekla, ja sam smetala.
Elem, sve je počinjalo s kiflicama
Osnovna predradnja: čišćenja oraha. Dolazili su iz bakinog dvorišta, sa sela, u vreći za krumpire. Ofc u ljuskama. Pa je onda tata, a kasnije šogor ili anyother drugo muško kojem smo posvetili tu svetu zadaću krckao satima. Pritom je mama svako malo dobacivala: ‘Nemoj mi ih zdrobiti!’, ‘Moraju ostati cijeli!’. Meni se to tada činilo iznimno komplicirano i važno, i koliko god se to muškarcima u našoj kući nije radilo, ja sam si mislila: #buraz, kak ne kužiš koliko su ti orasi bitni. I nemoj ih slučajno zdrobiti! To se sve najčešće odigravalo u studenom jer je moja mama racionalna jarčica i majstorica planiranja. Unlike me.
E onda kreće mukotrpno čišćenje tih ‘skrckanih’ oraha. To isto sjediš satima dok ti leđa ne odapnu i malim nožićem raskopavaš ljuske od dragocjenih oraha. Orasi su nekad bili preš’s. Barem kod nas na sjeverozapadu. Kao bajami na jugu.
Onda kreće mljevenje. To su sve radnje u kojima sam sudjelovala od stvarno najmini godina. A kako sam starila, tako sam i potpunosti preuzimala neke od zadataka na sebe. Hej, samostalno mljeti orahe, nije mala stvar! Ne znaš pisati, ali znaš procijeniti jesu li presitni ili prekrupni… Velika odgovornost i čast! Još kad shvatiš da Ona ni jednom nije bacila oko na samljevenu masu, nego ti potpuno vjeruje… Hej ljudi, odraslost na najvišem levelu!
Sjećanje na vrećice vanilin šećera iz djetinjstva
Drugo sjećanje vezano uz kiflice su prekrasne vrećice vanilin šećera. Ona ih je držala u jednoj plastičnoj kutiji i ti šareni paketići meni su bili prijevozno sredstvo u maštograd. Najprekrasniji. I još su na njima pisali recepti. Znači imaš i za gledat’ slike i za čitati. Ludilo. Ako si već naučio čitati… One najljepše kad ih isprazniš čuvaš da ti budu označivač stranice u kuharici.
Treće sjećanje je putar… Ajme, putar. <3 Nekad nije bio tako skup kao danas, al je isto bio skup. I za drugo ga ne mora biti, ali za vanilin kiflice mora. Drugo valjda možeš umijesiti i margarinom i svinjskom masti, ali u vanilin kiflice ide putar. Mas-lac. Svetinja.
Četvrto sjećanje je da je Ona, nemam pojma kad, valjda večer prije nego li krećemo s izradom, umijesila tijesto. Vjerojatno nakon što je mene utrpala u krpe. Jer tijesto mora odležati. Najmanje dva sata, a idealno je bilo preko noći.
I onda krećemo! Krećeeemo
Ona je izvadila tijesto malo ranije da se opusti i krećemooo! Izrađujemo male kiflice, ono za jedan zalogaj. Ne kifletine. I krajevi, odnosno oni rogovi im ne smiju biti pretanki da u pečenju ne izgore. Evo, #majkemi, živo mi odzvanja u glavi kako govori. Kao što i ja danas to govorim. I svojim klincima i curama u kuhinji. Pazite da krajevi ne budu pretanki da ne izgore.
Kako ih izrađujemo, tako ih stavljamo na plehove i čim se nakupi par plehova jedna od nas prelazi na ‘pečenje’ jer ih se trebalo paziti. Moraš paziti da budu pečene, ali da ostanu bijele, da ti slučajno ne posmeđe. Iako, te koje smo zahebali smo smjeli odmah jesti tako da uopće nisam kužila svrhu tih bijelih kiflica koje ne smijemo jesti. Plavušica je to tek kasnije spoznala.
Čim se ispeku, a peku se oko 7 minuta, još vruće se ubacuju u mješavinu štaub šećera i vanilin šećera.
Znači to je THE trenutak dana!!!
Moraš paziti da ih nježno ubaciš unutra, da ti ne puknu. A vruće su i ne možeš ih baš primati kako bi ti htjela. Moraš ih fakat ubacivati po par komada, kratko ih pustiti da se okupaju u tom oblaku najslađeg mirisa i vaditi van taman kad se šećer polijepio, paziti da ne ostanu predugo, pa da ti se šećer ne rastopi i nastane ti blato. Znači, ti ih spustiš prstima, a one padnu kao na oblak, kao na jastuk… Čak se i digne mala prašinica. Ako si dovoljno nizak kao ja onda, taman ti ta prašinica uđe u usta i nos. Nešto najslađeeeeeeee! Cijela kuhinja miriši po tom vanilin šećeru, po putru, po pečenim kiflicama… Joj ljudi, to je nešto najljepše!
Kad se ohlade, spremaju se u metalnu kutiju i stavljaju se na najtajnije mjesto kako ih ne bismo pronašli prije vremena. Ooooo, kako smo Joj samo znali provaliti skrovište. Oooooo, kako smo Joj znali poklopati znatnu količinu, kako bi se onda Ona k’o fol ljutila. A mi bi bili happy kako smo se domogli kiflica i kako smo joj provalili secret stash. Prejako. Sad kad sam i sama mama, sve kužim. Nit se zapravo ljutila, nit je baš bogznakako skrivala tu metalnu kutiju. Jer, za koga smo pekle ako ne za nas i naravno da ti je drago da ti klinci svim svojim bićem žele smazati kolače koji si im ispekao. I drago ti je. Sve ti je to drago.
Kao što je i meni drago kad sad ovo pišem i utapam se u reminescenciji. I zato, nemojte mi ne cijeniti vanilin kiflice! Nemojte im ne pridavati važnost i nemojte preko njih prelaziti kao da su neki bezvezni kolači… Hell, no!!!!
Evo vam moj recept, pa ih radite sa svojim klincima. Ili sami. Ili whatever. Samo ih radite. I jedite ih. S pažnjom. Jer one to zaslužuju!
VANILIN KIFLICE BY CHEZ DARLING
Sastojci:
- 300 grama brašna (pola glatkog, pola oštrog)
- 100 grama mljevenih oraha ili mljevenih preprženih lješnjaka
- 210 grama hladnog putra (maslaca)
- 3 žlice šećera
- ½ paketića vanilin šećera
- 1 jaje
- 1 mala žličica vrhnja (to nije u izvornom, bakinom receptu, ali sam dodala jer se lakše mijesi)
Priprema:
Hladnim rukama umijesite sve sastojke, ne mijesite predugo, ali nek’ je tijesto dobro umiješeno. Dobivenu kuglu omotajte prozirnom folijom i stavite u frižider na odmaranje. Može i preko noći.
Izrađene kiflice pecite na 200 stupnjeva, u zagrijanoj pećnici oko 7 minuta. Sjednite pred pećnicu i promatrajte. Nemojte da vam posmeđe!
Još vruće nježno uvaljajte u mješavinu štaub vanilin šećera, ostavite sa strane da se ohlade, a kasnije ih ubacite u metalnu kutiju i sakrijte! Ne na vrh ormara. Niti pod krevet. Niti u ostavu s deterdžentima. Niti u ormar s jaknama. Niti u kištru od trosjeda…
Nađite neko svoje skrovište, ova su već sva provaljena!
Chez Darling: Tart Tatin ilitiga sapiranje ljage sa Stephanieinog imena
Dragana Dilparić, vlasnica Kavane Darling&Shegrts priprema neodoljive ‘grandma’ style domaće torte, quichevi i chic kokteli… i oni su razlog zašto sve više Zagrepčana mijenja jutarnje rituale i nakon buđenja dolazi ravno k Darling. Uz fantastične kulinarske performanse, Dragana će vas zaraziti i vedrim duhom, šalama i pošalicama, pa imate osjećaj kao da ste svratili kod dobre prijateljica doma – a ona, naravno, izvrsno kuha i pripremila vam je gin tonic prema nekom cool receptu. S veseljem isčekujemo svaku novu kolumnu u kojoj će nam, na sebi svojstven – vrckav – način, približiti neke od najpoznatijih svjetskih slastica i jela! Bon Appétit!