Kad su 2005. godine za sebe upotrijebile izraz ‘locavores’, četiri stanovnice San Francisca nisu mogle ni pretpostaviti kakav će pokret dijeliti ime s njima.
Naime, JenMaiser, JessicaPrentice, Sage Van Wing i Dede Sampson potaknute knjigom ekologa Gary Paul Nabhana ”Coming Home to Eat: The Pleasure and Politics of Local Foods”, odvažile su se na izazov koji su nazvale ”Celebrate Your Foodshed: Eat Locally” ili jednostavno ”The Local Food Challenge”. Izazov je bio u mjesec dana pripremati i konzumirati hranu koja se proizvodi u krugu od 100 milja, odnosno 160 km, od mjesta njihova stanovanja.
Ono što ih je navelo na akciju jest bila svijest o tome koliko se goriva potroši, ali i pesticida upotrijebi kako bi hrana s udaljenih lokacija stigla na police supermarketa. No osim ovog ekološkog problema, hrana koja se doprema iz velike udaljenosti najčešće je i manje zdrava. Takva hrana ne dozrijeva na zraku, već u kontejnerima i skladištima, i manje je ukusna. O tome su, otprilike u isto vrijeme, razmišljali i James MacKinnon i Alisa Smith kad su odlučili godinu dana pokušati živjeti hraneći se namirnicama koje se uzgajaju u radijusu od 160 km od grada u kojem žive, od Vancouvera.
Neka vam lokalno uzgojena hrana postane zadovoljstvo
Iskustva su dijelili s čitateljima svog bloga. Iako su na početku govorili o borbi, do kraja te prve godine nabavljati hranu uzgojenu lokalno postalo je najveće zadovoljstvo u njihovim životima. Svoju su priču zaokružili 2007. godine izdavši knjigu ”The 100-Mile Diet” u Kanadi. U SAD-u je njihova knjiga preimenovana u ”Plenty: One Man, One Woman, and a Robust Year of Eating Locally”. Upravo je ova knjiga bila prekretnica u popularizaciji locavore pokreta. Zapravo je iste te godine riječ locavore bila ”Word oftheYear” prema Oxford American Dictionary-u.
Danas izraz locavore definira osobu koja jede lokalno uzgojenu i proizvedenu hranu u točno determiniranom radijusu, najčešće 100 milja ili 160 km, od mjesta življenja. Ideja locavore pokreta jest povezati proizvođače i potrošače hrane u istoj regiji. Na taj način osnažuje se lokalno gospodarstvo i pozitivno utječe na okoliš, zajednicu i društvo.
KAKO?
Ponajprije, hrana proizvedena na lokalnim gospodarstvima ne putuje daleko kao što je to najčešće s proizvodima iz supermarketa. To znači da je hrana svježija, ukusnija, hranjivija i zdravija. Rajčica iz vlastitog ili susjedinog vrta uvijek je ukusnija od one s udaljenih polja koja se bere još zelena. Kupujući lokalno uzgojenu hranu podržavamo rad poljoprivrednika i OPG-ova i osnažujemo lokalnu zajednicu.
Kako lokalna hrana ne putuje daleko od polja do prodajnog mjesta, troši se manje goriva na njezin transport. Time je i ugljični otisak manji (emitira se manje stakleničkih plinova u atmosferu). Kraće vrijeme transporta znači i manje korištenih pesticida i konzervansa što posredno znači i manje zagađenje zraka, tla i vode. U oba slučaja pozitivan je utjecaj na zaštitu prirode i očuvanje okoliša. Ali ne i manje važno – i na ljudsko zdravlje.
Naime, organsko i svježe voće i povrće nije tretirano konzervansima i pesticidima, no dugo vrijeme transporta zahtjeva takav tretman. To znači kako uz nutrijente u namirnicama koje dugo putuju u organizam unosimo i otrove. Hrvatska nije velika zemlja i kupovati lokalno nama je mnogo lakše nego primjerice Amerikancima. Osim toga, raznolikost naše zemlje osigurava njenim stanovnicima plodove polja, šuma, jezera, mora, vinograda, voćnjaka… Čini se da smo toga postali svjesni tek u prvoj polovici 2020. godine kad smo se zbog ‘lockdowna’ izazvanog COVID-19 virusom okrenuli domaćim manjim proizvođačima koji su se udružili na ‘virtualnim tržnicama’.
U tim trenutcima bili smo prisiljeni promijeniti obrasce ponašanja i prilagoditi se novoj situaciji. ‘Normalizacijom’ su se neki vratili na staro, drugi su shvatili benefite ovakvog načina kupovanja namirnica. Ipak, pitanje koje se najčešće postavlja jest konzumiraju li locavore isključivo namirnice koje se uzgajaju u njihovoj regiji? Ili će koristiti i ono što nije dostupno kod lokalnih proizvođača, a najčešće se u tom kontekstu spominju kava, čaj i začini…?
I psiholozi preporučuju: Podržite lokalne proizvođače hrane. A evo i zašto?
Kao i u svemu i ovdje je važna ravnoteža. Priključiti se locavore pokretu znači učiniti nešto dobro – za sebe i za svijet oko sebe. I znači biti zadovoljan time, a ne da vam to bude teret. Ukoliko ne možete bez kave, ukoliko guštate u čaju ili s veseljem spravljate hranu sa začinima koji se ne uzgajaju u okolici, nemojte imati grižnju savjest. No ukoliko možete birati između jagode uzgojene u Hrvatskoj i one uvezene iz Španjolske kojoj je trebalo više vremena da stigne na štand, birajte onu koja je lokalno uzgojena.
Priključite se locavore pokretu u pet lakih koraka!
- Kupujte na tržnicama namirnice uzgojene u okolici mjesta u kojem živite
- Posjetite OPG-ove u okolici mjesta gdje živite
- Uzgajajte vlastitu hranu
- Krenite u potragu za samoniklim biljem u okolici
- Idite na pecanje