Uvijek prisutan u glazbenom svijetu, Zoran Predin, kultna figura slovenske glazbene scene, kantautor i pisac nekoliko knjiga, u ekskluzivnom intervjuu za Mixer.hr, otkrio nam je niz zanimljivih detalja o svojoj velikoj ljubavi – košarci. Između nostalgije za prošlim vremenima i uzbuđenja zbog budućih projekata, Predin nam je otkrio na koji način je povezan sa košarkom, što misli o prošlim i sadašnjim košarkaškim zvijezdama, kao i o utjecaju košarkaša Luke Dončića, ali i detalje o novoj pjesmi “Lopta ima dušu” koja je posvećena svim zaljubljenicima u košarku.
Od posljednjeg razgovora puno detalja u životu, radu i djelu Zorana Predina. Između ostalog mirovina kultnog matičnog sastava Lačni Franz i njegove nove postave koja je pretkoronski godina podsjećala na koncertima na korijene slovenskog rock and rolla. Sad je neko vrijeme proteklo od prestanka rada. Ima li žali ili nostalgije, mogućnosti predomišljanja pa revivala ili je pozdrav pečatiran?
Pa, dok smo živi, za neku stvarno izuzetnu priliku još je uvijek možemo skupiti, ali mislim, da do toga neće doći. Neke svoje pjesme koje sam napisao za Lačni Franz, danas izvodim u različitim aranžmanima i žanrovima s različitim glazbenim postavama. S Matijom Dedićem program “Tragovi u sjeti”, s duom Srebrni Pioniri kantautorski “The Best Of”, s Triom izvodim, nazvao sam Novotalasne, svoje šansone, uz Damir Kukuruzović Django Group blistam u programu “Zoran pjeva Arsena”, “Etno Pop” izvodim s grupom Šukar, a pošto bez rocka ne mogu imam i Zoran Predin Bend.
Oda atraktivnom globalnom sportu
Ono što ostaje je uvijek interesantna kantautorska solo karijera, a na tom terenu najaktualnija je najava novog singla “Lopta ima dušu” pjesme napisane sportu u kojeg ste zaljubljeni. Odakle sportska autorska potreba?
Prvi put sam dotakao sport s pjesmom “Vaterpolisti” (sinonim za djecu, koje se roditelje ne srame) i sa Bijelom simfonijom, zezancijom na temu naše skijaške histerije, a 2000. godine, povodom prvog plasmana slovenske nogometne reprezentacije na Europsko prvenstvo, u Amsterdamu s kolegama Lovšinom i Kreslinom izvodili smo našu nogometnu himnu “Slovenija gre naprej”, ispred 10.000 navijača, što je ostao do dana današnjeg kultni događaj. Godine 2014. bio sam autor službene himne Europskog košarkaškog prvenstva s naslovom “V ritmu Triglava”. I evo, sada oduševljen tim sportom, napisao sam pjesmu o našao rasi, koja istom ljubavlju udružuje srodne duše svih rasa, naroda i vjere.
Pjesma izlazi u više jezičnih verzija. I dok su nogometne “himne” česta pojava prije svakog važnijeg svjetskog prvenstva, košarkaška je groznica ove terene zadnji puta tresla s Kukoč/Rađa generacijama. Hoće li ova Vaša pjesma mijenjati trend i koji je cilj iste s autorske strane?
Današnje terene trese Luka Dončić. Pjesma je oda atraktivnom globalnom sportu. Kao takva, posvećena je svima kojim taj sport mnogo znači. Kako bih preskočio regionalne jezične barijere snimio sam hrvatsku, slovensku i makedonsku verziju. Mogu se pohvaliti, da na jesen na tu temu spremam još neka vrlo atraktivna iznenađenja.
Hoće li dobiti i pripadajući spot s nekim od umjetnika s loptom i onih koji su je baratali i fintirali s duđom? Ili bar lyric video?
Ovih dana čekam zeleno svjetlo za realizaciju videa u produkciji mog sina Roka Predina, koji se proslavio spotovima za Rolling Stonese, The Beatles, U2; ako nabrojim samo neka; u produkciji engleskog studija Trunk Animation. U umjetnički estetiziranom videu će se pojaviti akteri tog sporta, svih uzrasta i zanimanja. Toliko za sada.
Poštujem i obožavam junake iz prošlosti
U doba vladavine Luke Dončića gotovo da je neumjesno pitati za najdražeg košarkaša, ali ako se pamte vremena Zdovca ili još dalje u povijest tko su Slovenci koji su bili basket majstori po mjerilima izbornika Predina?
Osobno prijateljujem s Perom Vilfanom i Jurem Zdovcem. Imali smo vrhunske jugokošarkaše, tandem Dragić Dončić je zlatnog sjaja, a i najnovije nade Glas i Samar su vrlo obećavajuće. Biti će još puno dobre košarke.
Prijatelji ste sa Zoranom Čuturom, jednim od zlatne Draženove generacije. O Draženu se snima biopic kojem je za cilj podsjetiti svijet i neke nove klince da je bilo sportskih pop kulturnih idola u prošlom mileniju koji bi uz “Tomu” i kavansku poetiku mogli refreshati kino blagajne. Košarka nekad i sad iz perspektive aktivnog fana…jeste li nostalgični? Ili se dobro prilagođavate nekim novim klincima?
Poštujem i obožavam junake iz prošlosti, dok me novi klinci moraju najprije kupiti svojom igrom. Čitam, da se snima i dokumentarni film o Toniju Kukoču, meni jednom od najdražih.
Odakle zapravo ljubav prema košarci? Koji su korijeni? Jeste li i sami trenirali?
Poslije osvajanja Zlatne medalje u Ljubljani 1970. godine, kad je Jugoslavija postala Svjetski prvak, narednog dana sam počeo trenirati košarku u mariborskom klubu Branik (tada Maribor 66). Nisam bio neki poseban talent, ali sam bio kapetan svake ekipe u kojoj sam igrao. U drugom gimnazije povrijedio sam kuk i moja aktivna košarkaška karijera je bila gotova. Loptu je zamijenila gitara. Do prije deset godina igrao sam svake nedjelje basket s Vilfanom i prijateljima. Onda je došla operacija na srcu. I preselio sam među navijače.
Dobar dio života ste se definirali navijačem, osobito košarkaša i timova. Tko je Vaš najdraži tim i zašto?
Danas sam počasni ambasador Cedevite Olimpije i zbog prijateljevanja s Dikom, Žocom i Vilfanom Partizanovac, a u NBA zna se, za Lukin Dallas Mavericks i Jokićev Denver.
Ostaje li košarka samo u pjesmama?
U jeku nogometnih navijačkih divljanja i tragedija, ako biste se osvrnuli na svijetle strane i izostanak takvih nereda na košarkaškim utakmicama. Je li stoga što je publika kulturnija i civiliziranija ili košarka nije dovoljno atraktivan sport Balkancima bez osvajanja naslova sa svjetskih prvenstava?
Košarka je urbani, građanski sport u kojeg je nužno vratiti što više obiteljske publike. A ako već spominjete nogometne navijače, najbolji su navijači Ajaksa iz Amsterdama sa svojom himnom, pjesmom Boba Marleya “Three Little Birds”.
Prije nekoliko godina i sami ste imali jedan navijački ispad na suca koji je podijelio javnost na one koji su ga osuđivali zbog pokušaja nasilja i na druge koji su razumjeli Vašu navijačku frustraciju. Poslije ste se ispričali na incidentu i vrijeme je pregazilo isti. Stišavaju li se godinama navijačke strasti?
Jako mi je žao, da mi se to dogodilo. Možda danas i zbog te gluposti osjećam, da moram tom sportu svoje poštovanje otpjevati s pjesmom.
Za vrijeme posljednjeg razgovora natuknuli ste kako je jedna od preokupacija u posljednje vrijeme pisanje. Možemo li očekivati neke verzije “Košarkaških dnevnika” (Basketball diaries) i što se na tom terenu sprema?
Izdavačka kuća Fraktura za veljaču 2024., u prijevodu Jagne Pogačnik, najavila je izlazak mog drugog romana s radnim naslovom “Bezgrješna”. Za sada je košarka ostaje isključivo u pjesmama.
A što se tiče umjetničke karijere, mimo aktualnog singla?
Izašao je album “Počasni krug” sa Zagrebačkom filharmonijom, kojeg ćemo sedmoj sili predstaviti početkom rujna. Režiser Slobodan Maksimović je usred montaže filma Praslovan, koji bi trebao u kinodvorane na proljeće 2024., s prijateljem i kolegom, gitaristom Nikolom Čuturilom planiramo zajednički projekt. S grupom Šukar stvaramo etno pop album.
No, za kraj ovog razgovora, dozvolite mi da vas 11.10. pozovem na koncert “Na svojoj strani” u zagrebački teatar Luda kuća, gdje ću svojoj publici premijreno predstaviti svoje Novovalovne šansone uz pratnju svog fantastičnog Tria, Urlić/Delać/Kempf.