Nedavni slučaj višestrukog ubojice, a potom i samoubojice, Branka Kolopera u Šibeniku i Vodicama aktualizirao je pitanje sigurnosti države Hrvatske. Prije samo nekoliko mjeseci 22-godišnji Danijel Bezuk pucao je na Markovom trgu i pritom ranio jednog policajca te propucao zgradu Vlade.
Dogodio se nedavno i nezapamćeni napad na djelatnike HEP-a u Pakracu kad je 71-godišnji muškarac na njih bacio eksplozivnu napravu. Jesu li to samo izdvojeni slučajevi kakvih je bilo i ranije ili je pandemija i cijela aktualna situacija u državi dovela do sve većeg “pucanja” stanovništva porazgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Antom Bagarićem, specijalistom psihijatrije i pročelnikom Zavoda za liječenje ovisnosti Klinike za psihijatriju Vrapče u Zagrebu.
Sve je više slučajeva “pucanja” osoba za koje njihova okolina tvrdi da su do trena tragičnog događaja bili funkcionalni članovi društva. Možete li prokomentirati što ljude, osim očaja i osjećaja bezizlaznosti, tjera na takve poteze?
Većinom to nisu funkcionalni članovi društva. Obično je riječ o osobama koje ne žele (ili ne mogu) prihvatiti postojeće norme u društvu. U sukobu su s pojedincima, skupinama i institucijama. Traže da se društvo prilagodi njima i njihovim potrebama. Nažalost, pojedinci i institucije često opravdavaju nezrele oblike ponašanja i na taj način stvaraju opasna stanja.
Nužnost edukacije od malih nogu
Kronologija nedavnog slučaja u Šibeniku i Vodicama ni na koji način nije, prema izjavama svjedoka, upućivala na tragičan kraj – sve do dana kada je otpočeo krvavi niz. Postoje li načini prevencije i na kojim bi tijelima države, mimo MUP-a, trebala biti fokusirana pažnja kao odgovornima za njih?
Postoji primarna prevencija nasilja i ona je vrlo moćna. U društvu treba razvijati sve oblike nenasilnog ponašanja. Nažalost, često i vodeće osobe u državi i društvu za ostvarivanje vlastitih ciljeva koriste, opravdavaju, podržavaju ili potiču nasilno ponašanje. Djecu je važno učiti još od vrtića da smo različiti, da su nam interesi i potrebe različiti, da je ta različitost esencijalna za razvoj društva te da ta različitost ne smije biti uzrok nasilnog ponašanja.
Mislim da nam država nije sigurna, i da cijela zapadna civilizacija nije sigurna jer se nasilno ponašanje tolerira i opravdava. Akcije protiv nasilja često imaju deklarativni karakter
Kao motiv se, prema dosadašnjoj komunikaciji MUP-a, navode neriješeni poslovni odnosi. Kako je moguće u sređenoj i funkcionalnoj državi uopće primisliti o takvom obliku retorzije? Ili nam država zapravo uopće nije sigurna jer takvi nasilni činovi više nisu rijetkost?
Mislim da nam država nije sigurna, i da cijela zapadna civilizacija nije sigurna jer se nasilno ponašanje tolerira i opravdava. Akcije protiv nasilja često imaju deklarativni karakter.
Posljednjih nekoliko dekada dogodilo se tridesetak takvih strašnih slučajeva. Od Srđana Mlađana, Vinka Palića, Ivice Štefanovića, Ivana Korade, Tina Šunjerga… Je li u takvim slučajevima riječ o kombinacijama sociopatologije i psihopata ili samo preko ruba dovedenih članova društva koji su uz drugačiji tretman mogli sloviti kao neopasni za okolinu?
Glavna karakteristika svakog psihopate je da uživa u nanošenju boli drugoj osobi. A glavna karakteristika plemenitog društva jest da razvije i koristi instrumente koji to onemogućavaju. U takvom društvu su i psihopate sasvim neopasne za okolinu.
Ubojstvo i višestruko ubojstvo kao način ‘rješavanja’ problema. Kakav profil ljudi jesu ubojice kada nije riječ o nužnim obranama ili ubojstvima na mah? Koje karakterne osobine treba imati ili nemati kao element ljudskosti?
Ubojice uglavnom spadaju u dvije skupine. Psihopati koji ubijaju slabije od sebe s ciljem nanošenja štete i boli žrtvama, njihovim bliskim osobama i društvu. Druga skupina (rjeđe) su nezreli narcisi koji ne mogu prihvatiti pravila društva, neuspjeh, neslaganje, neodobravanje.
Presudan je stav društva prema kršenju zakona
Jesu li ubojstva zapravo posljedica nedovoljne represije državnog aparata i učinkovitosti i strogosti potencijalnih kazni pravosudnog aparata?
U primitivnim društvima državni aparat je jako represivan prema građanima koji poštuju zakone, a nije represivan prema onima koji krše zakone. Suprotno je u zrelim društvima. Građani osjećaju sigurnost, a prekršitelji zakona osjećaju strah u odnosu na represivni aparat.
Je li maksimalna kazna 40 godina zatvora za najstrašnije krvne zločine dovoljna?
Sa psihodinamske strane mišljenja sam da duljina kazne ne igra značajnu ulogu u prevenciji zločina. Kao što sam već rekao, presudan je stav društva prema kršenju zakona.
O svemu u društvu treba razgovarati mirno i stručno, pa i o smrtnoj kazni. Bez lažnih socijalnih floskula i lažne zaštite ljudskih prava
Kako izgledaju forenzička ispitivanja i psihijatrijska vještačenja te promatranja ubojica te u kojoj mjeri ona daju rezultata u smislu mogućnosti „preoblikovanja“ i mijenjanja ubojica kao ličnosti? Koliko ih dugo pratite i radite s njima?
Psihijatrijskim vještačenjem utvrđuje se psihičko stanje okrivljenika. Kad je riječ o ubojstvu, psihijatrijskim vještačenjem utvrđuje se dijagnoza koju okrivljeni ima. Također se utvrđuju psihičke smetnje i psihičko stanje okrivljenog u trenutku počinjenja djela. Utvrđuje se ubrojivost okrivljenika (njegova sposobnost shvaćanja značenja počinjenja djela, kao i njegova mogućnost upravljanja vlastitim postupcima). Ako su ove sposobnosti i mogućnosti bitno smanjene, psihijatar će preporučiti izricanje mjere obaveznog liječenja. Jedan dio ubojica u zatvoru pristupi ozbiljnom psihijatrijskom i psihoterapijskom tretmanu, te se na taj način promijeni. Važno je istaknuti da većina ima šanse za promjenu.
Smatrate li da postoje zločini koji opravdavaju smrtnu kaznu?
Maligne psihopate koji su ponavljano počinili teška kaznena djela svakako treba ukloniti iz društva, te na taj način društvo učiniti sigurnim. O svemu u društvu treba razgovarati mirno i stručno, pa i o smrtnoj kazni. Bez lažnih socijalnih floskula i lažne zaštite ljudskih prava.
Sudeći po svemu navedenom je li Hrvatska država opasnog življenja?
Da.