Zanimanje putopisac u vrijeme pandemije, uz zanimanje glazbenik, najviše je nadrapalo, kako globalno tako i u našem balkanskom krugu. No, kako u Hrvatskoj strast, život i hobi imaju čudne puteve kris-krosanja, ponekad to nije presudno za nastavak putovanja.
Kako se u tom novom normalnom snalazi, te što nas očekuje u novom, upravo objavljenom putopisu, popričali smo s Hrvojem Ivančićem u stankama novih putovanja.
Aktualni trenutak za putopisca. Može li gore? Mislim, može, ali koje bi bilo gore po tvome?
Mislim da aktualni trenutak nije samo loš za putopisca, nego i za svakog tko u društvu živi, a to smo uglavnom svi. Putovanje, a u vezi s tim i pisanje, moglo bi se staviti nekako izvan gabarita nužnih stvari za opstanak, a sam opstanak je upravo ono što je pandemijom koronavirusa ugroženo. Koliko zbog same bolesti, što smatram puno manje opasnim, od zabrane rada koji je pokopao ili će pokopati mnoge
Plakati za putovanjima u ovakvom trenutku čini mi se razmaženim. Mogu si dopustiti život bez putovanja. Prema tome mogu i godinu ili dvije. Ali da bih volio otvorenije granice, naravno da bih. Doduše, još uvijek se da putovati iako su mjere potrebne za prelazak granice puno strože i ako idete ciljano, tad znate zašto putujete. Moja putovanja izvan Hrvatske uglavnom su vezana uz reporterske angažmane pa tako uskoro planiram put u jednu afričku zemlju iz koje ću napisati seriju priča.
Spoj egzotike i interesa za geopolitikom
U tvom slučaju izdavaštvo nije zaustavljeno i produktivnost nije upitna. Aktualna je nedavno objavljena knjiga ‘Iza Mjesečevih planina’. Reci mi nešto o tom naslovu… crtice putovanja – redovi života ili?
‘Iza Mjesečevih planina’ je putopis iz Afrike, nastao kao produkt mojeg desetogodišnjeg putovanja Crnim kontinentom s kojeg sam napisao na desetke reportaža. Knjiga je spoj reportaže, eseja i priče ceste. Mjesečeve planine danas se nazivaju Rwenzori i nalaze se na granici Ugande i Konga. Upravo Kongo se nalazi iza Mjesečevih planina i to je moj glavni fokus, moj interes i regija koju istražujem. Možda je to zbog same turbulentnosti cijele regije o kojoj se iz naše pozicije vrlo malo zna. Riječ je o spoju egzotike i interesa za geopolitikom. U pokrajini Sjeverni Kivu, koja je površinom velika kao Hrvatska, djeluje čak osamdeset paravojnih skupina, ilegalno se rudari, prodaje se i kupuje na crno, a sve to pod tamnim zastorom koji sprečava svjetsku javnost da stvarno vidi o čemu se radi. U knjizi sam se dotaknuo tih i sličnih tema.
Usporedba sa ‘Samsarom – Putem na istok’ – ima li sličnosti i razlika?
Hm. Detaljnu analizu prepustio bih onima koji se s analizama književnih djela bave, a ja kao autor ideje o knjigama i riječi koje su iz njih nastale, mogu reći da razlike postoje i nisu male. Samsara je priča o kopnenom putu u Indiju o svojevrsnom duhovnom nestajanju i nastajanju, dok je priča iz Afrike vezana uz čvrsto tlo.
Možete biti na najegzotičnijem mjestu na svijetu, a da napišete sranje, a možete biti na zahodu i napisati remek djelo
Koliko putanja opisana u ‘Dunavskom bluesu’ i proputovanje ovim prostorima nosi usporedbu s drugim nama egzotičnijim dijelovima svijeta koje si vidio?
Logično da nam je egzotičnije ono što nam je dalje i drugačije. Zbog toga putovanje mog druga Tita i mene na čamcu od Zagreba do Crnog mora i nije neka egzotika. S druge strane, to je toliko neuobičajeno da tjera na razmišljanje i vuče interes. Moram reći da sam na tom putovanju baš dobro upoznao Balkan i njegove ljude.
Koliko su Hrvatska i Balkan zanimljivi vizualno i putopisno u usporedbi s velikim svijetom?
Putopis se može pisati od bilo kud. Riječ je o jednoj raznovrsnoj formi koja se proteže od popularno znanstvene, preko književne do dnevničke. Sve zavisi o vještini pripovjedača. Možete biti na najegzotičnijem mjestu na svijetu, a da napišete sranje, a možete biti na zahodu i napisati remek djelo.
Što si sve do pandemijskih godina obišao da ti je ostalo kao highlights i lowdowns od država i kontinenata?
Uglavnom sam putovao Bliskim Istokom, Istočnom Afrikom, Azijom. To su neke moje regije i kretao sam se njima u želji da ih bolje upoznam. Dok sam bio mlađi i još uvijek student, ganjao sam broj zemalja, htio sam vidjeti čim više, ali shvatio sam da ne možeš vidjeti sve i počeo se interesirati za teme, za priče. To me vodi. I na neka se mjesta stalno vraćam. Što zapravo želim reći: ne volim raditi rang liste zemalja, to mi je glupo.
Bavim se reciklažom tekstilnog otpada
S obzirom na malo tržište i situaciju kakva je, od pisanja putopisa ne možeš bildati ni zidati konstrukciju života, ali od čega možeš? Koje su sredstva preživljavanja Hrvatske u tvom slučaju?
Da, od umjetnosti se i ne može živjeti, ali može se imati ispunjen duh, a to je podjednako važno kao imati puni želudac. Jer, osim materije čovjek, u sebi nosi i nešto nedefinirano, više. Mnogi se snalaze pa ni ja nisam izuzetak. Bavim se reciklažom tekstilnog otpada, imam malu tvrtku i ide dosta dobro. Ukratko, ne žalim se.
Od modernijih doba – da ne otkapamo od Matoša, Peića, Vraza i ostalih – često su spominjana prezimena od Malnara preko Šalkovića do Pauletića, Rostuhara, Bađuna i raznih putopisaca novog stoljeća. Kako stojiš s praćenjem kolega i njihovih putanji i koje držiš autentičnijima, a ima li onih koje ne bi primijetio….
U putopisnom žanru jako je puno autora i nikako ne stignem pročitati sve niti mi se svi autori čitaju. Nije to ništa osobno, jednostavno nemam vremena i imam drugačije prioritete. Moje je mišljenje da, ako želite napisati dobar putopis, trebate čitati i literaturu koja nije putopisna, tipa, možda povijest Egipta ako putujete u Egipat.
Zadnje od domaćih putopisa sam čitao ‘Iran u prezentu’ Ivana Đogića. Krasna knjiga koja opisuje Iran iz jedne turističke perspektive, ali i osobne. Kad kažem turističke, ne mislim na puko razgledavanje, nego na autorov životni put koji ga je odvedu u Iran gdje je otvorio turističku agenciju, pronašao ljubav i vjenčao se s Irankom. I ostao živjeti u Iranu.
Društvo kontrole kojeg spominje Deleuze kuca na vrata, samo je pitanje hoćemo li ga prihvatiti ili nećemo
I za kraj, naravno, budućnost bliska i dalja. Tvoja putopisačka i općenito društvena. Što nam je korona učinila a što nije mogla? Koje su nastavci života post new normal?
Čini mi se da će se na temu korone pisati i doktorati još idućih tisuću godina. To je toliko kompleksno pitanje da je nemoguće dati kratak odgovor. Iz moje perspektive mogu reći da je korona unijela dosta nesigurnosti na poslovnom planu. Znam da nisam jedini koji tako razmišlja. Ljude je strah ulagati jer ne znaju hoće li se gospodarstvo opet zatvoriti ili neće. Ovdje nikako ne govorim da je staro normalno bilo dobro i da se treba vraćati na konzumeristički i žderački način života, ali isto tako mislim da ne treba zabranjivati rad.
Pred društvom su sigurno mnogi izazovi, a scenariji su različiti. Jedan smjer je korporacijski u kojem će korporacije definitivno preuzeti primat nad vođenjem svijeta, a s osiromašenjem državnih ekonomija zbog korone moguće je da se to dogodi. Društvo kontrole kojeg spominje Deleuze kuca na vrata, samo je pitanje hoćemo li ga prihvatiti ili nećemo. Drugi scenarij je da ljudi osvijeste postojanje javnog dobra, da uvide kako je sve što postoji umjetno i što služi za bolji život, proizvod svih nas i da se prema tome moramo odnositi s poštovanjem i koristiti javno dobro kao nešto naše, nešto zajedničko, nešto što će nam koristiti sad i u budućnosti. Ovdje možemo govoriti o zdravstvu, školstvu, ali i o trivijalnim stvarima poput klupe u parku.
Fotografije: Hrvoje Ivančić i Dora Sabljić (portret)