PARANGALL | Taylor Swift, Folklore – Indie-folk za prste polizati

"Neočekivan i nenajavljen sjajan diskografski dar"

Piše: Zlatko Gall

TAYLOR SWIFT
Folklore
Universal Music
*****

Indie-folk za prste polizati

Za fanove Taylor Swift vrijedi ona iz vica koja počinje pitanjem: želite li najprije lošu ili dobru vijest? Naime zbog Covida 19 otkazani su njeni brojni nastupi u Europi i SAD no njeni su fanovi dobili neočekivan i nenajavljen sjajan diskografski dar – album „Folklore“. Da kojim slučajem nije bilo pandemije album bi vjerojatno pričekao jesen ili zimu jer Taylor je kanila dodatno koncertima osnažiti ionako sjajnu prodaju lanjskog „Love“.

Bez obzira je li „iznuđen“ izolacijom i koncertnom apstinencijom koja potiče rad u studiju ili je pak pomno ranije planiran, „Floklore“ je izuzetan. Napisan i snimljen mahom u Los Angelesu okupio je sjajnu suradničku ekipu „na daljinu“ u kojoj se uz starog suradnika Jacka Antonoffa našli i Justin Vernon (Bon Iver) i Aaron Dessner iz Nationala te Bryce (reklo bi se, „i njegov brat također“) ostavivši na albumu svoj autorski, producentski, aranžerski i svirački „masan“ trag.

Po običaju riječ je o „ciklusu pjesama“ koje Taylor Swift tako voli odnosno o „konceptualnom“ albumu koji je s obje noge – kako i naslov sugerira – u indie folku.

Ništa što je radila do tada nije moglo fanove pripremiti za ovako emocionalan, „brbljav“ i prigušen album s galerijom tako životnih likova koji uvjerljivo pričaju svoju storiju; za album s kojeg kao pilot nije skinut ni jedan singl niti je – za reći pravo – njegov sadržaj namijenjen velikim stadionskim prezentacijama. I bude li ga svirala uživo biti će to samo u kazalištima i intimnim prostorima koji „trpe“ pratnju klavira, gitare i štogod perkusija.

(Taylor Swift, photo: Beth Garrabrant)

Uvodna „The 1“ reprezentativan je uvod u album; prigušena emocionalna ljubavna tema s upečatljivim klavirom, istovremeno ritmički na tragu jazzy laganica i prozračnog (nenametljivom orkestracijom i pozadinskim vokalima naglašenog) indiea okađenom atmosferom „gothica“. „Cardigan“ – obdaren sjajnom melodijom – je složen na slojevitoj ritmičkoj podlozi no i on u „plinovitom“ stanju s dogradnjom „orkestralne“ i elektroničke ambijentalnosti te klavira koji – kao i na cijelom albumu – mahom vozi glavnu melodiju.

„The Last Great American Dynasty“ ulaz je u prostore u kojem je nekoć obitavala Suzanne Vega. Klavir u uvodu „Exilea“ – sjajne kolaboracije s Bon Iverom u muško-ženskom „dijalogu“ s pričom ispričanom iz dvije perspektive – mogao je biti i djelo Eltona Johna s početka karijere a sam duet nešto kao ovodobna indie posveta suradnji Petera Gabriela i Kate Bush iz osamdesetih. Nesumnjivo jedan od vrhunaca albuma.

„My Tears Ricochet“ još više cima žice Kate Bush (što je kompliment!)u skladbama u kojima bi dala i dušu i tijelo svojim likovima a „Mirrorball“ iznenadni bljesak mazne i osunčane „kalifornijske“ melodioznosti uz zvečeće gitare. „Seven“ – još jedan od blistavih brojeva albuma – odlično demonstrira aranžerski postupak koji prevladava albumom odnosno klavira koji je „ovijen“ gudačima, „August“ – uz širokopojasne gitare i gudače – ima nešto i od britpopa šezdesetih na koje su se naslonili Proclaimers, „This Is Me Trying“ s tekstom koji ima notu ispovjednog, lijeno se valja prema moćnoj završnici obilato poduprtoj i čvrstim basom i orkestracijom dok je „Illicit Affaris“ rasni komad indie-folka s pogledom unatrag, akustičnom gitarom te ambijentalnom koprenom.

„Invisible String“ – tema koja govori o „nevidljivim vezama“ u odnosima – savršeno spaja snenu melodiju (utjecaj Bone Ivera s folky „storytellingom“) i čudesna aranžerska rješenja (poput pizzicata ili pak prebiranja akustične gitare te „bendovskog“ dodatka i gudača), „Mad Woman“ (s tekstom začinjenim politiziranošću) je još jedan klavirski broj s pravom ritmičkom tapiserijom u podlozi, „Epiphany“ raskošno orkestrirana ambijentalna drama a „Betty“ – posve drugačija – sjajna akustičarska folk tema s usnom harmonikom. „Peace“ je skladba s pomalo neočekivanom gitarom ispod koje „kuha“ elektronika a zaključna „Hoax“ minimalistička klavirska balada.

Vrag će ga znati kojim će putem Taylor dalje krenuti no čak ako je „Folklore“ „samo“ postaja prije novog doskoka do stadiona, vrijedna je svake snimljene sekunde. Najbolji album Taylor Swift i svakako jedno od blistavih iznenađenja ovog pandemijskog ljeta.

(Taylor Swift, photo: Beth Garrabrant)