Znate li kada treba reći ‘dosta je’ i krenuti dalje? Kako se postavljaju osobne granice i kada ne, znači stvarno ne? Kako kroz sve to ostati autentična i nježna prema sebi? Mnogo je “unutarnjih borbi” s kojima se mnoge od nas borimo u svakodnevnom životu, ali na sreću, za sve postoji rješenje.
Ivona se na svom Instagram profilu @ivona.namjesnik posvetila upravo coachingu, a pomaže overachievericama postići sretniji, ispunjeniji život bez konstantne zabrinutosti za druge, ali i sebe. S Ivonom smo razgovarali o zaokretu u karijeri, osobnim granicama i postizanju promjena.
Oko čega ste doista strastveni?
Kako ste se odlučili na, možemo reći, drastičan zaokret u karijeri? Koliko je trajao proces od prve misli do konačnog cilja?
Uvijek mi je zanimljivo čuti tu frazu – “drastičan zaokret” – jer ga ja uopće takvim ne doživljavam. Mislim da sam oduvijek imala želju, a možda čak i potrebu, ljudima pomoći da ispričaju svoju priču i da ju žive. Nekada je taj alat bio marketing i svrha su mu bile priče vezane za proizvode (koji su onda imali svoj život), nekada je taj alat bio branding i kreativa, a svrha su mu bila tvrtke (koje su itekako žive.) Danas sam samo malo bliže “izvoru”. Onim pričama koje osjetim da su najvažnije, a to je priča svakoga od nas i način na koji one oblikuju sve što jesmo.
Voljela bih kada bismo promjene poput ovih, prelazak iz korporativnog u poduzetničko okruženje, prestali promatrati kao velike, značajne, drastične. Naravno da one oblikuju život, ali željeli mi to priznati ili ne – naš život jednako tako oblikuje svaka odluka koja nam je poznata. Ponekad pitanje nije je li nam odluka, odnosno njen ishod poznat, nego je li to ishod koji želimo rekreirati.
Je li na vašu odluku te kreiranje života i karijere kakvu danas imate, utjecala vaša multistrastvenost? Može li ona nekada biti izlika za to da od svega što želimo – mi ne napravimo ništa?
Sve možemo koristiti protiv sebe, uključujući i multistrastvenost. No ono što ja volim pitati svoje klijentice je – oko čega si doista strastvena, a što je ono što misliš da moraš napraviti? Gdje te doista tjera tvoja strast, a gdje te tjeraju tuđa mišljenja, očekivanja, i tvoja potreba da ih ispunjavaš? Jako je opasno brkati to dvoje. Podupirem multistrastvenost, naravno, i sama se smatram takvom ženom. Ali multistrastvenost je dobra dok je autentična. A ne znamo što je autentično dok ne suočimo i ne prihvatimo sebe. Najveći otpor je tamo gdje je najmanje prihvaćanje.
Svaka promjena dolazi iz osvještavanja
Odgoj i okruženje puno utječu na nas i naše odluke. Neke stvari želimo promijeniti, ali nam je teško upravo zbog nekih uvjerenja s kojima smo živjeli cijeli život. Kako doći do tog prvog koraka koji vodi do promjene?
Prvi korak je pauzirati. Možda to zvuči kontraintuitivno, ali zapravo, svaka promjena dolazi iz osvještavanja da nam nešto ne odgovara, da nam nešto smeta, da prema nečemu imamo otpor. Kako bismo to mogli ako samo nastavljamo “hustleati“, rješavati stvari s to-do liste, dok ganjamo cilj za ciljem (koji nerijetko nisu naši)?
Osvijestiti da to nisu naši ciljevi, osvijestiti da s laserskom preciznošću ostvarujemo, i živimo, ono što drugi žele – za to nam treba prostor. Za to nam treba da zastanemo i pogledamo stvari iz “ptičje perspektive”. U tom prostoru onda možemo promotriti put koji smo prešli kao i vidjeti put kojim želimo nastaviti koračati. Neka od najvećih pitanja koja imamo se razmotaju u obliku puta, a ne u obliku odgovora.
Dokle god se fokusiramo na ‘drugo’, što god to ‘drugo’ značilo – promjena posla, partnera, okoline – mi fokus stavljamo na stvari koje uopće nisu pod našom kontrolom
No što je sa strahom? Zašto se toliko bojimo promjena, bilo posla, partnera, okoline? Odakle nam taj strah, je li urođen ili naučen?
Ljudi se rađaju sa samo dva straha: strah od padanja i strah od glasnih zvukova. U prijevodu, sve ostale strahove naučimo putem. I to je odlična stvar! To znači da možemo preuzeti odgovornost, a to istovremeno znači da možemo pronaći rješenje.
Naravno da se lako osjetiti zbunjenim, ljutim, povrijeđenim, kao da je drugima lakše, bolje, sve im je “servirano”. Ali dokle god se fokusiramo na “drugo”, što god to “drugo” značilo – kako si rekla, promjena posla, partnera, okoline – mi fokus stavljamo na stvari koje uopće nisu pod našom kontrolom. Tim fokusom na “drugo” zapravo outsourceamo odgovornost za vlastiti život. Naravno da onda osjećamo prazninu i nedovoljnost. Ako tu prazninu ne punimo vlastitom sviješću, odgovornošću, ljubavlju prema sebi, svijet će je napuniti očekivanjima, moranjima i trebanjima.
Koliko god teško bilo čuti – uvijek je do nas.
Koji su problemi s kojima se vaše klijentice najčešće susreću? Jesu li oni više manje standardizirani i jednaki u društvima ili ovise o određenim varijablama?
Obožavam ljude. Obožavam ljude jer smo istovremeno toliko kompleksni i različiti, a toliko slični i jedni drugima nalik. Mislimo da smo sami u svojoj boli, svojoj tuzi, svojim problemima, ali klijentice s kojima radim me iz dana u dan uče da je bivanje čovjekom kolektivno iskustvo. Svi smo ljudi.
Obično radim sa ženama koje su navikle postizati. Što bi Amerikanci rekli, “overachievers“. Te žene su navikle postići svaki cilj i prijeći svaku prepreku. Nerijetko su perfekcionistice koje žrtvuju neki dio svog života zbog tuđeg – ili vlastitog – pritiska. “Ide mi na poslu, ali ga radim jer to obitelj od mene očekuje.” ili “Nisam sretna u ovoj vezi, ali toliko dugo smo zajedno.” ili “Znam da želim pokrenuti svoj biznis, ali mogu li ja to uopće/što će drugi reći?” Ono na čemu radimo kroz 1:1 coaching svih 5 mjeseci je stvaranje toliko ljubavi i povjerenja u sebe da stisnuti se u život koji ne želiš zbog vlastitog stava o tuđim mišljenjima prestaje biti opcija.
Koja je jedna od najvećih zamki?
Iz iskustva s klijenticama, može li se biti “overachiever” i biti nesretna sa životom koji smo kreirale, iako smo u njega dale sve “najbolje dijelove sebe”?
Itekako! Rekla bih da je to jedna od najvećih zamki: vjerovanje da ako postižemo, to će nas automatski ispuniti. Moguće je, i na žalost nije rijetkost, imati život gdje su sve stvari s liste “odrađene”, a mi tom životu zamjeramo što nam oduzima previše vremena, energije i kontakta s ljudima kojima doista želimo biti okruženi. Bez vlastite želje i pristanka, sve što postižemo postaje opasan alat koji gradi nečiju tuđu viziju, nečiju tuđu kuću, nečije tuđe snove.
Burnout je ‘lagan’ utoliko što je poznat društvu. Prihvaćen je. Ljudi misle da je ‘normalan’. Napomena: nije.
Kako burnout i “overachieveing” idu ruku pod ruku? Je li rješenje kreirati život sa sobom na prvom mjestu?
Ne bavim se temom burnouta, ne profesionalno. Za to uvijek predlažem divnu kolegicu Anu Sokolović čiji sadržaj – i vrijednost koju daje kroz svoj Instagram – obožavam. Ali ono što vam mogu reći iz osobnog iskustva… Burnout je “lagan” utoliko što je poznat društvu. Prihvaćen je. Ljudi misle da je “normalan”. Napomena: nije.
No većini je i dalje lakše biti supatnik, nego suputnik, pa preuzimamo obrasce, načine razmišljanja, odluke, a nerijetko i akcije, koje nas vode tamo gdje svi idu. Raditi obrnuto od onoga što većina radi je gotovo uvijek recept za uspjeh. To me moj burnout naučio. To…i da ništa nije toliko vrijedno kao moj mir. Čak i ako “uspijemo”, uspjeh mijenja značenje ako zbog procesa ili stanja počnem mrziti mjesto na kojem se nalazim.
Problem je reći ne bez grižnje savjesti
Neminovno da se na sve to nadovezuju i granice, odnosno nedostatak istih. Teško je reći “dosta je” i “ne”, ali postoje li neke vježbe kojima to možemo polako početi ubacivati u rječnik?
Nije problem reći “Ne”. Problem je reći “Ne” bez grižnje savjesti. Ta jedna mala rječica nema baš nikakvo posebno značenje dok mu ga mi ne pridamo. A najčešće joj pridajemo značenje: “Ispast ću sebična, bezobrazna, umišljena, zahtjevna, razmažena…” Podvlačenje granice iziskuje napor zato što se mi učimo navigirati samo svoj način razmišljanja, umjesto da naučenim i očekivanim ponašanjem navigiramo i tuđe.
Umjesto da se, dakle, fokusiramo na ubacivanje tih fraza u rječnik, savjetovala bih pokušaj osvještavanja misli zbog kojih te riječi ne izgovaramo. Evo par korisnih rečenica za nadopuniti – da vidite gdje nelagoda od izgovaranja “Ne.” sjeda:
Govorim “Ne” kad…
Govorim “Ne” zato što…
Bojim se ako postupim drugačije, onda će se dogoditi…
Zbog toga se osjećam…
Bojim se da kada bih…
Lakše mi je da…
Priznati to na glas je…
Može li se postavljanjem granica vratiti samopouzdanje i vjera da smo zaista mi te koje kreiramo vlastiti život?
Samopouzdanje, kao uostalom i sve što jesmo, se oblikuje tijekom cijelog života. Ne postoji “rok trajanja” na osobni razvoj. Svaka točka u kojoj se nalazimo je odlična polazišna točka. Kako izreka kaže: “Najbolji trenutak za posaditi drvo je bilo prije 20 godina. Drugi najbolji trenutak je sada”.
Ne možemo pobjeći od prirode stvari
Kako se razlikuje kreiranje svog posla iz vlastite, ženske energije, a kako ono neautentično, kreiranje iz muške energije gdje se “lupa šakom o stol”? Smatrate li da je ženama lakše preuzeti “muške osobine” u poslovanju jer ih je strah autentičnosti u “macho okruženju”?
Ovisi što to znači i kako se na to gleda. Smatram da žene imaju mnogo kvaliteta i sposobnosti koje im zbog biologije dolaze lakše, usudila bih se čak reći i “prirodnije”. Kako je moja terapeutica običavala reći: “Ne može se pobjeći od prirode stvari”. Muškarci možda imaju tendenciju da “lupe šakom o stol” i kažu “Dosta je” svemu osim vlastitim ciljevima, ali živimo u dobu koje više nego ikada omogućuje i muškarcima i ženama da žive ono što žele.
Potrebne su nam žene koje vode i žive iz energije kreiranja, topline, uvažavanja (nazovimo to “ženskom energijom”) umjesto pokušaja dolaska na vodeće pozicije istim strategijama i tehnikama koje koriste muškarci. Ni jedan od tih načina nije bolji ili gori, ali je važnoda je nama svojstven i ugodan. Pokušavam to ilustrirati primjerom i klijentice učim istom.
Možete upisati najbolji program na svijetu, ali ako ga ne prođete, i ne primijenite, promjena se neće dogoditi
Često se bojimo tražiti pomoć i podršku u kreiranju “bolje sebe”. Kako zatražiti podršku i odabrati dobrog coacha? Koja je vrijednost rada s coachem?
Ovisno što je potreba, želja i očekivanje. Postoji coacheva na svijetu za svaki problem koji imate. Možda želite coacha koji će vam pomoći raditi na svim životnim područjima – jer je teško raditi na jednoj stvari, ako imate osjećaj da sve gori. Možda želite raditi na granicama, na prelasku u poduzetništvo, na rastu svog poslovanja… Jedino je važno biti realan oko očekivanja i toga što se kroz rad želi postići.
Vrijednost coacha nikada nije u tome što smo od njega naučili, nego što smo naučili iz procesa. Možete upisati najbolji program na svijetu, ali ako ga ne prođete, i ne primijenite, promjena se neće dogoditi. Zato je coach tu – i ja coaching obožavam – da nas suoči s istinama koje pokušavamo izbjeći. On je osoba koja nas ne zna, dok nas ne upozna. U prijevodu, coachu se neće činiti čudnim da želiš postati poduzetnica kao što se možda čini Marici koja te zna od trećeg razreda srednje. Coach drži prostor za nas (siguran prostor, bez osuđivanja), da budemo, postanemo i ostvarimo što god želimo. On vidi najbolje u nama.
Obožava naš potencijal, i svakim pitanjem ga sve više izvlači na van. Coach nam ujedno pomaže dok hendlamo teške situacije, kada naša pozitivna promjena u drugima budi nelagodu. Nerijetko klijenticama pomažem u onim trenucima koji sa sobom nose “nabijeno” pitanje: “Hoće li se osoba koja postajem svidjeti osobama kojima sam okružena?” Coach pomaže živjeti neke gubitke, kako bi samouvjereno i samopouzdano mogli prihvatiti još veće dobitke. Dinamičan je odnos, ali svakako je onaj u kojemu se raste i poziva na više.
Za kraj, možete li nam preporučiti neke knjige za rad na sebi?
Prvi pisac koji mi pada na pamet – Jorge Bucay. Dovoljno lagan za početi, dovoljno provokativan da te navede razmišljati. Što god njegovo da uzmete u ruke, uvjerena sam da će vas barem malo “zasvrbjeti”.