Do nedavno sam bila više nego sigurna kako sam prihvatila sama sebe u potpunosti, točnije svoj invaliditet i zdravstveno stanje. Javno progovaram o svemu s čime se susrećem, nije mi bio problem zamoliti prijatelje i poznanike na društvenoj mreži da mi pomognu skupiti za novu ortozu…
No, nekoliko puta mi se dogodilo da su me ljudi pitali: ‘Gdje je ortoza?’. Odgovorila sam da je doma i brzinski prešla na drugu temu. Nisam bila svjesna da – koliko god progovaram o svemu – zapravo još uvijek ispred sebe imam veliki dio posla kad je riječ o prihvaćanju sebe kao potpune osobe s ortozom.
Kako se netko osjeća i što proživljava na putu prihvaćanja sebe
Odlučila sam javno progovoriti o ovome jer sam svjesna koliko zapravo i ne govorimo o tome kako se netko osjeća i što proživljava na putu prihvaćanja sebe.
Nedavno se dogodilo da sam na posao došla s ortozom. Prije toga sam iz tjedna u tjedan gledala kolegu koji sasvim normalno dolazi sa štakom. Nikada se nije ponašao drugačije niti je tu štaku isticao. Svaki put sam došla s namjerom da ću ga pitati kako je sebe prihvatio sa štakom, koliko mu je vremena trebalo da je počne doživljavati kao dio sebe bez da si pri tome umanjuje vrijednost ili se uzdiže pred drugima zato što on ima štaku… i nisam pitala. Pitanje je ostalo negdje unutar mene. Zarobljeno. Zakopano. Jednako kao što i ja još uvijek doživljavam sama sebe u određenim situacijama.
Mučilo me kako ću doći na posao s ortozom. Ne želim je stavljati pod majicu ili haljinu jer se tako ni ne nosi. Glava mi je često bombardirana mislima – kako će kolege reagirati, kako će kupci reagirati, što će nadređene osobe reći…
Test same sebe u procesu samoprihvaćanja
Taj sam ponedjeljak testirala sama sebe. Idealna prilika za vidjeti gdje se zapravo nalazim u procesu samoprihvaćanja i razviti strategiju kako dalje.
Prvi put sam putovala u autobusu s ortozom na sebi. Više nije bila stranac na susjednom sjedalu, nego dio mene. I pazite ovo – nijedan ‘krivi’ pogled, nijedan upit vezan uz zdravstveno stanje. Ljudi su se ponašali uobičajeno. Ispočetka sam sjedila u grču i razmišljala kada će krenuti pogledi, pitanja… kad se um mrvicu oslobodio jer se ništa nije događalo, zaspala sam. Uspjela sam spavati normalno sve do Zagreba. Buđenje je donijelo nove strahove: kako će me gledati ljudi na Autobusnom kolodvoru? Hoću opet doživjeti smijanje, pogled koji kaže – nisi čovjek nego čovjek – robot?
I opet ništa. I ovdje su se ljudi normalno ponašali. U tramvaju su mi čak i ustali da sjednem, što mi je izmamilo osmijeh na lice i zahvalila sam ortozi što mi je pomogla.
Taj sam put prestala kriviti ljude što ne ustaju jer moje ‘prokletstvo’ i je u tome što mi se invalidnost ne vidi, a znamo da danas mnogima može pasti na pamet da kažu da imaju invaliditet samo da bi netko ustao sa sjedala i dao njima da sjednu – ljudi kad se opeku, teško ponovno vjeruju.
Kasnije, kad sam putovala doma, u autobusu sam se rasplakala…
Na poslu smo najprije svi sjeli zajedno na kavu (uz pridržavanje epidemioloških mjera, naravno). U meni je strah bio na najjačoj razini. Unutar sebe sam osjećala kako se tijelo priprema na pitanja vezana uz ortozu, kako se mijenjam u neku zaštitičko-napadalačku osobu… Umjesto pitanja koje sam očekivala, pitali su me kako sam putovala.
Vjerujem da mi je to bio šok. Dok smo razgovarali o uobičajenim temama, nekoliko sam puta sama spomenula ortozu. Shvatila sam kasnije da sam zapravo htjela u tom svom strahu da me krenu pitati… Kolege su se i dalje normalno ponašale. Nitko mi nije dao do znanja da tamo sjedi neki ‘polučovjek polurobot’, nego je sjedila Leonida Lavica…ista ona koja je sjedila puno puta prije ovog dana.
Cijeli dan je sve bilo toliko uobičajeno… nikakvo ruganje, nikakvo ismijavanje, bez pitanja punih sućuti i sažalijenja…
Kasnije, kad sam putovala doma, u autobusu sam se rasplakala. Toliko je snažno taj dan djelovao na mene, toliko emocija… sretnih. Taj dan je puno toga sjelo na svoje mjesto.
Shvatila sam da zapravo vrlo često i nije problem u okolini koja nas ne prihvaća, nego u nama samima. Mi smo ti koji negativna iskustva donosimo u nove sredine i onda očekujemo da se ponove isti obrasci ponašanja koje smo već proživjeli
Ti ožiljci bole i kada odrasteš…
Shvatila sam koliko na psihu čovjeka snažno djeluje izrugivanje, ismijavanje i neprihvaćanje onih s kojima smo okruženi u vrijeme odrastanja… Ti ožiljci bole i kad odrasteš. Mene su u osnovnoj školi ismijavali, rugali mi se i ja i danas sa 34 godine očekujem da se ljudi tako prema meni ponašaju. Šok doživim kada to ne dobijem nego kada okolina unatoč izazovu zvanom zdravstveno stanje, u meni vidi punu osobu i Lavicu.
Baš mi sve ovo pokazuje koliko snažno mi kao pojedinci moramo progovarati i pokušavati utjecati na zajednicu s ciljem da ni jedno dijete ne doživi ovakve situacije i ne vuče kroz život bolne ožiljke koji sputavaju.
Shvatila sam da bez obzira imala ja ortozu, štaku, kolica… ja sam i dalje ista ja. I kako imam ispred sebe još puuuno sati rada dok ne dođem do potpunog prihvaćanja sebe. S kraćom nogom to nekako ide lakše, kao i s bolovima u cijelom tijelu – oni se rijetko primjećuju pa ih lakše prihvaćam.
Borila sam se protiv misli kako me ortoza zarobljavala… sve dok neki dan nisam shvatila da ja zapravo i dan danas zarobljavam sama sebe mislima kako nisam jednako vrijedna bez obzira imala ortozu na sebi ili bila bez nje.
sve ovo pokazuje koliko snažno mi kao pojedinci moramo progovarati i pokušavati utjecati na zajednicu s ciljem da ni jedno dijete ne doživi ovakve situacije i ne vuče kroz život bolne ožiljke koji sputavaju
Zdrava zajednica koja prihvaća sve je jedina kojoj težimo
Za kraj, nadam se kako će ovaj tekst nekome ukazati da nije sam ako proživljava isto ili slično u postupku prihvaćanja sebe.
Nadam se da će netko iz obrazovnog sustava shvatiti koliko pozitivan odnos prema djetetu sa zdravstvenim teškoćama snažno djeluje na biće i kako negativnost ostavlja bolne ožiljke za cijeli život! Mislim da nismo došli jedni drugima činiti zlo, nego dobro… Nadam se da će zajednica shvatiti koliko je važna za pojedinca i kako je zdrava zajednica ona koja prihvaća sve – i jedino zdravoj zajednici težimo, ona nas vodi u budućnost.
Nadam se da ću uspjeti u prihvaćanju same sebe – onako kako me prihvaćanju prijatelji, kolege s posla – potpuno kao Lavicu! Nadam se da ću ropstvo koje sam si stvorila očekujući da se ponove događaji iz vremena osnovne školu uspješno okončati. Lavica zaslužuje slobodu, samo slobodna mogu činiti promjene koje želim.