Povod razgovoru s psihologinjom Anom Čerenšek ovaj put je aktualni moment u kojem Poljaci, nakon izglasavanja najstrožeg svjetskog zakona o pobačaju, spremaju zakon koji bi trebao pečatirati zabranu razvoda braka.
Koliko je to bazno nehumano i kontra ljudskih prava? A koliko brižno i s pozicije konzervatizma skrbno po pitanju održanje zajednica žene i muškarca?
Bazno je nehumano postojanje bilo kojeg problema rješavati restrikcijom. Ne vidim da se istim tim zakonom rješava pitanje nasilja, prevara, krađa, silovanja, maltretiranja, otuđivanja slobode, omalovažavanja ili bilo kojeg drugog problema kojeg nose sa sobom loši brakovi. Je li održanje zajednice muškarca i žene samo sebi svrha? Ili bi ta zajednica trebala biti utočište, mjesto poštovanja, zajedničkog stvaranja i ljubavi? Jasno je da je ovo prvo svrha zakona što apsolutno narušava ljudska prava i nehumano je u svojoj srži.
Ponekad treba donijeti teške odluke jer je to jedini način kako graditi bolje odnose i sa bivšim partnerom/icom ali i sa djecom
Nepremostive razlike su upravo to – nepremostive
“Kad je ljubav bolesna, mi je ne ubijamo već strpljivo liječimo”, kaže Poljak Andrzej Szczepaniak iz Sychare, katoličke organizacije usredotočene na štovanje i očuvanje crkvenoga braka. Griješi li i gura u potencijalni porast kaznenih djela nasilja u obitelji i zlostavljanja ili je human i brižan za gradnju ljudskih karaktera koji neće odustajati nakon prvih prepreka i pristati na “nepremostive razlike”?
Nepremostive razlike su upravo to – nepremostive. Razvod nije lak ljudima koji ga odabiru, rade to jer ne vide drugi izlaz, to je svakako traumatski događaj za sve uključene u njega, ne samo za djecu. No, ponekad treba donijeti teške odluke jer je to jedini način kako graditi bolje odnose i sa bivšim partnerom/icom ali i sa djecom. Zlostavljanja i druge loše stvari neće nestati jer, jednom kad ljudi uđu u toksične obrasce ponašanja, ne mogu iz njih izaći. Mogu se samo otuđiti, ući u prijezir i biti vrlo loš primjer vlastitoj djeci. Pričam naravno o do kraja narušenom odnosu, ne o počecima problema.
S obzirom na papinski i jaki katolički milje u Poljskoj – takve stvari mogu prolaziti pogotovo otkad su na vlasti ultradesničari. Ima li opasnosti i mogućnosti da se takvoga što zadesi i ovom provincijalnom i religijski još uvijek tvrdo opterećenom komadiću zemlje? Može li takav zakon proći u Republici Hrvatskoj ako ga se “U ime obitelji” uzme kao novo referendumsko pitanje?
Rekla bih da smo se kao društvo već susreli sa sličnim opasnim situacijama pokušaja zabrane pobačaja ili udomljavanja djece za istospolne partnere/ice. No, budući da ipak težimo zapadnjačkom načinu života i jesmo kao nacija nešto liberalniji narod od Poljaka, vjerujem da ćemo se oduprijeti svakoj sličnoj retorici narušavanja ljudskih prava i sloboda. Bez obzira na osobna mišljenja, ako smo svi usmjereni na njegovanje vrijednosti i ulaganje u odnos, razvoda će po inerciji biti manje. A oni koji će biti neizbježni, mogu biti na miru “odrađeni” uz očuvanje ljudskosti i slobode. Razvod nema samo svoju ružnu stranu, on je nekad jedini način za sreću i ispunjen život.
Mi smo ti koji mijenjaju pravila igre i određuju vlastite akcije, nismo lišće na vjetru pa da bi društvo upravljalo nama – ako smo toga svjesni, naravno
“Mi smo ti nekad popravljali stvari” odnosilo se na vrijeme u kojem se kad se nešto potrgalo nije odmah mijenjalo ni kupovalo novo neko vozilo, TV, mašine, radije, kaziće na popravak. Tako i ljudi. Danas kad nešto ne valja, mahom se ne popravlja nego kupuje novo. Jel to novo normalno, moderno, humano ili dehumanizirajuće?
To se jednostavno zove napredak tehnologije i pojeftinjenje materijala kao posljedica tog napretka. Danas je jeftinije kupiti novo nego popravljati staro i nema to nikakve veze s humanizmom već sa kapitalizmom. E sad, utječe li kapitalizam na konzumerizam pa posljedično na humanizam, dalo bi se pričati.
No, možemo i pojednostaviti priču i reći da svatko ima priliku bolje i kvalitetnije odgojiti djecu kako bi bili zahvalni za ono što imaju, kako bi reciklirali, volontirali, ulagali u kvalitetne odnose oko sebe i orijentirali se prije svega na vlastiti angažman i doprinos društvu. Mi smo ti koji mijenjaju pravila igre i određuju vlastite akcije, nismo lišće na vjetru pa da bi društvo upravljalo nama – ako smo toga svjesni, naravno.
Glavni izvor stresa upravo su narušeni odnosi
Koliko se brzina života novog milenija post internetskog doba reflektirala i na dinamiku veza i konzumiranje istih na brzopotrošni način?
U današnje vrijeme glavni izvor stresa upravo su narušeni odnosi i odnosi općenito u našim životima što zasigurno govori o tome kako su povezani brzina i životni stil sa našim ulaganjem u veze s drugim ljudima.
Možda nam samo kao ljudskoj rasi treba malo vremena da se prilagodimo galopirajućim promjenama u okolini kako bi neka unapređenja u mentalnom funkcioniranju napravili sami, a ne čekali da se evolucijski dogode. Evolucija je spora, naši su odgovori na stresore iz okoline loši i neproduktivni. Vrijeme je da krenemo kvalitetno raditi na sebi i na odnosima jer tako ćemo na kraju priče povećati vjerojatnost za očuvanjem braka, ako smo ga kao zajednicu odabrali.
Danas ljudi ulaze u brakove bolje situirani, žene imaju svoje uloge izvan braka i karijere, a djecu odgajaju jaslice, vrtići i škole… Očekivati da baš brak bude taj koji će biti isti kroz sve ovo vrijeme, znači biti slijep na promjene oko nas
Dinamika veza u 21. stoljeću i institucija braka – koliko su se tektonski poremetili spram onoga što su živjeli naši stari pod geslom “u dobru i zlu”?
Brak je živi organizam koji podrazumijeva ekonomsku zajednicu kao i tu neku meta razinu koja uključuje osjećaje poput ljubavi, poštivanja, podrške i sl. Kao i svaki drugi odnos, i brak treba napredovati u odnosu na promjene u vremenu u kojem egzistira, treba postati agilan i adaptibilan.
Ako brak doživljavamo kao nekad, to je isto kao da očekujemo da nam novi televizor traje sljedećih 30 godina. On jednostavno nije građen za to, a nema ni potrebe. Danas ljudi ulaze u brakove bolje situirani, žene imaju svoje uloge izvan braka i karijere, a djecu odgajaju jaslice, vrtići i škole, a ne kao prije “cijelo selo”. Očekivati da baš brak bude taj koji će biti isti kroz sve ovo vrijeme, znači biti slijep na promjene oko nas, ali i biti rigidan. Sve rigidne stvari, nespremne na rast, s vremenom nužno odumiru.
S obzirom na provincijalni milje i konzervativnu populaciju i vječne podjele u Lijepoj Našoj, institucija braka kod nas u provincijalnim mjestima i dalje traje dulje nego u urbanim i gradskim sredinama, gdje se puno brže lomi i refresha za nove pokušaje “dok nas smrt ne rastavi”. Je li brak samo poljuljana ili u novom mileniju podosta zastarjela institucija?
Mislim da sam odgovorila na ovo pitanje u prethodnom odgovoru 🙂 Dodala bi samo to da držanje za kamen koji tone nije uvijek najbolja ideja (I. Čerenšek) te da je ponekad dobro pogledati promjeni u lice jer ona je već tu. Učinimo brak ljepšim mjestom kako bi zadržao onu romantičnu notu koju ima na samom početku. Pokušajmo svi zajedno povećati ulaganje jedni prema drugima i nešto dobro ćemo napraviti na kraju, možda nećemo uvijek sačuvati brak, ali ćemo sačuvati jedni druge.