Prošli tjedan je u javnost izašla vijest kako se djecu u nekim školama još uvijek važu jedna ispred drugih. I dok jedni u tome ne vide problem, drugi upozoravaju kako djeca zbog toga mogu imati negativne posljedice.
S ciljem prestanka grupnog vaganja, pokrenuta je inicijativa ‘Odzvonilo je grupnom vaganju u školama!’ koju je pokrenuo ‘BEA Centar za poremećaje hranjenja’.
Inicijativu prihvatilo Ministarstva znanosti i obrazovanja i kreću promjene
U rekordnom roku Inicijativu je prihvatilo Ministarstva znanosti i obrazovanja i kreću promjene. MZO je izradio preporuke kojima će se u budućnosti definirati protokol za individualno mjerenje tjelesne mase i visine u osnovnim i srednjim školama u RH.
O razlogu pokretanja Inicijative, kao i što znači njezino prihvaćanje razgovarali smo s mr. sc. Jelenom Balabanić Mavrović, voditeljicom Centra BEA; sociologinjom i terapeutkinjom RT.
Pokrenuli ste inicijativu ‘Odzvonilo je grupnom vaganju u školama!’ kojom ste željeli prekinuti praksu grupnog vaganja učenika i učenica u osnovnim i srednjim školama. Zbog čega je grupno vaganje u školama loše? Kakav utjecaj može imati na djecu?
Grupno vaganje u školama prilika je za međusobno uspoređivanje, ruganje i posramljivanje, što su sigurno prakse koje pokušavamo izbjeći u odgojno-obrazovnim ustanovama. Nema razloga da se mjerenje tjelesne mase i visine odvija na način da se jedan učenik važe a ostali gledaju u njega, slušaju njegove podatke i to javno, zajednički komentiraju.
Što se omogućuje djeci uvođenjem obaveznog individualnog vaganja u školama?
Uvođenjem individualnog vaganja svakom djetetu se omogućuje da ima svoju privatnost i dostojanstvo, te da nastavnik prikupi podatke u neutralnoj, prijateljskoj atmosferi. Djeca i mladi tek izgrađuju pozitivan odnos prema svojem tijelu. Mnoga djeca i mladi imaju nesigurnosti vezane uz izgled svoga tijela, a javno komentiranje i procjenjivanje svoga tijela doživljavaju kao situaciju iznimnog stresa i posramljivanja.
Grupno vaganje u školama prilika je za međusobno uspoređivanje, ruganje i posramljivanje, što su sigurno prakse koje pokušavamo izbjeći u odgojno-obrazovnim ustanovama
Lockdown, školovanje od kuće i izostanak druženja ugrozio je mentalno zdravlje djece i mladih
U kojim gradovima je zastupljenost grupnog vaganja najveća, a u kojima najmanja?
Nemamo podatke o raširenosti grupnog vaganja u gradovima. Znamo da je u mnogim školama došlo do samoinicijativne zamjene grupnog vaganja individualnim, budući da su profesori tjelesne i zdravstvene kulture sami procijenili kako nema razloga djecu i mlade izlagati dodatnom stresu. Nažalost, u nekim školama se zadržalo grupno vaganje i sve izgleda isto kao i prije trideset-četrdeset godina kada su grupna vaganja u školi bila pravilo.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Težina je oduvijek bila jedan od razloga ‘zadirkivanja’ druge djece. Kakva je situacija sada, kada je u Hrvatskoj 35% djece u dobi od 8 do 9 godina s prekomjernom tjelesnom masom i debljinom (prema istraživanju (CroCOSI)). Javlja li vam se veći broj djece i/ili roditelja koji smatraju da je djeci potrebna pomoć?
U Centar BEA se javlja sve više djece i mladih s poteškoćama vezanima uz tijelo i hranu, a posebice se osjetila veća potražnja za našim uslugama nakon izbijanja pandemije korona virusa – od 2020. zaprimamo oko 30% više zahtjeva i to sve mlađe djece. Lockdown, školovanje od kuće i izostanak druženja ugrozio je mentalno zdravlje djece i mladih. Neki od njih su kroz drastične dijete i opsesivno vježbanje pokušali nadvladati opću nesigurnost i tjeskobu, drugi su tražili utjehu u emocionalnom jedenju.
U Centar BEA se javlja razmjerno malo djece s poteškoćama prejedanja – naši mladi korisnici su uglavnom s poteškoćama anoreksije i bulimije. Poremećaj prejedanja je više prisutan kod naših odraslih korisnika, tako da za njih organiziramo online nutricionističke grupe i preporučujemo individualna savjetovanja.
Koji su najčešći poremećaji u prehrani koji se javljaju kod djece i kako ih prepoznati?
Najčešći poremećaji u prehrani su anoreksija, bulimija, nespecifični poremećaj hranjenja te poremećaj prejedanja. Poremećaji hranjenja se javljaju relativno rijetko u općoj populaciji: kod žena pronalazimo oko 1% dijagnoze anoreksije, oko 1,5 % bulimije te 3,5% poremećaj prejedanja. Anoreksija i bulimija najčešći su u djevojaka u dobi od 13 do 25 godina, dok se poremećaj prejedanja tipično javlja u nešto odraslijoj dobi. Anoreksiju prepoznajemo po niskoj tjelesnoj težini, strahu od debljanja i iskrivljenom viđenju vlastitog tijela, a ona može biti restriktivna (drastično smanjen unos hrane) i purgativna (uz ponašanja čišćenja: samoizazvano povraćanje, zloupotreba laksativa i diuretika). Bulimija je vezana uz napade prejedanja pri kojima osoba gubi kontrolu nad unosom hrane, nakon čega slijede ponašanja čišćenja (povraćanje, zloupotreba laksativa i sl). Anoreksiju i bulimiju mogu pratiti i kompenzacijska ponašanja opsesivnog vježbanja, čak i uz direktnu ugrozu svoga zdravlja.
Kod anoreksije i bulimije vrijednost osobe ovisi o težini i izgledu vlastitoga tijela. Sva druga područja života polako postaju manje bitna, a osoba najviše energije i vremena usmjerava upravo u razmišljanje o hrani i izgledu svoga tijela. Važno je napomenuti kako kod poremećaja hranjenja nije riječ o prolaznom hiru ili taštini, pošto je anoreksija mentalni poremećaj s najvećom smrtnosti među adolescenticama (postoci variraju od 6 do 20% u nekim studijama). U zadnje vrijeme je sve prisutnija i ortoreksija, koja je dijagnoza u nastajanju a znači nezdravu opsjednutost zdravom hranom.
Lockdown, školovanje od kuće i izostanak druženja ugrozio je mentalno zdravlje djece i mladih. Neki od njih su kroz drastične dijete i opsesivno vježbanje pokušali nadvladati opću nesigurnost i tjeskobu, drugi su tražili utjehu u emocionalnom jedenju
Koji su najčešći uzroci poremećaja hranjenja?
U kojim godinama se najčešće počinju razvijati poremećaji hranjenja i jesu li na neki način povezani s kretanjem u školu ili početkom korištenja društvenih mreža?
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kao što smo naveli, anoreksija i bulimija javljaju se tipično u pubertetu i adolescenciji. Mediji ne uzrokuju poremećaje hranjenja, no svakako doprinose njihovom razvoju. Znanstvenici nude objašnjenje uzroka poremećaja hranjenja oslanjajući se na splet utjecaja iz biološke, psihološke i socijalne sfere. Razvoju poremećaja hranjenja doprinosi genetika, struktura ličnosti, obiteljski utjecaji te pritisak vršnjaka i medija. Govori se da je potrebna ‘savršena oluja’ različitih utjecaja kako bi se kod neke djevojke ili mladića razvio poremećaj hranjenja. Vezano na utjecaj medija, brojna istraživanja pokazala su kako kod ranjivih osoba smanjenog samopouzdanja korištenje medija uvećava postojeće nesigurnosti, a sliku vlastitoga tijela čini još lošijom.
Koliko djeca u školi uistinu uče o poremećajima prehrane i važnosti balansiranog život? Kao i o tome da je ipak svaka osoba ima drugačiju konstituciju tijela?
Nema razloga da djeca u školi uče o simptomima poremećaja hranjenja. Poučavanje o simptomima poremećaja hranjenja djecu može inspirirati da eksperimentiraju s takvim ponašanjima. Prevencija poremećaja hranjenja provodi se kroz jačanje zaštitnih faktora, promociju zdravih životnih navika, emocionalno osnaživanje i jačanje medijske pismenosti kako djeca i mladi ne bi bili pasivni konzumenti štetnih medijskih sadržaja.
Poučavanje o našoj fizičkoj različitosti kao izvoru našeg bogatstva i posebnosti jedan je od temelja prevencije poremećaja hranjenja. Ne možemo svi biti isti, i nije dobro da svi budemo isti. Želja mladih da nalikuju nerealnim slikama iz društvenih medija može biti okidač za nezdrava prehrambena ponašanja a to će neke od njih odvesti putem poremećaja hranjenja. Velika australska studija pokazala je kako tinejdžer koji drži drastičnu dijetu ima 18 puta veću šansu da razvije poremećaj hranjenja od mlade osobe koja uobičajeno jede.
Nema razloga da djeca u školi uče o simptomima poremećaja hranjenja. Poučavanje o simptomima poremećaja hranjenja djecu može inspirirati da eksperimentiraju s takvim ponašanjima
Anoreksija i bulimija nisu samo ‘ženski poremećaji’
Često se nekako smatra da su samo djevojčice te koje imaju poremećaje u hranjenju, ali to je često slučaj i kod dječaka. Razvija li se neki poremećaj češće kod jednog, odnosno drugog spola?
Anoreksija i bulimija značajno su više prisutni kod djevojaka nego kod mladića – neke studije govore o odnosu 10:1 Ž:M, dok druge ukazuju da je broj oboljelih mladića značajnije viši, čak do 30% ukupno oboljelih. Možda je jedan od razloga što mladiće rjeđe viđamo u sustavu pomoći i taj što se anoreksija i bulimija percipiraju kao ‘ženski poremećaji’. Važno je oboljele dječake i mladiće što prije uključiti u sustav liječenja, budući da su oni u podjednako velikom zdravstvenom riziku kao i djevojke. Poremećaj prejedanja uključuje veći udio muškaraca nego u ostalim tipovima poremećaja hranjenja, pa se smatra da je omjer 3,5:2 Ž:M.
Poremećaji u prehrani su osjetljiva tema i veoma je teško potaknuti razgovor o njoj. Što biste savjetovali nekome tko se boji pokrenuti takav razgovor, osobi koja se bori s poremećajem, ali i onoj koja sumnja da netko u njezinoj okolini boluje od neke vrste poremećaja hranjenja?
Roditeljima maloljetne djece s poteškoćama u odnosu prema hrani savjetujmo da se što prije jave obiteljskom ili školskom liječniku, ili pak nama u Centar BEA. Kod maloljetnih oboljelih zdravstveni rizik je posebno velik, budući da je tijelo još u razvoju, pa je potrebno što prije uključiti pedijatra s iskustvom u liječenju poremećaja hranjenja (Klinika za pedijatriju, KBC Sestre milosrdnice). Kod punoljetnih osoba, poticanje na liječenje je puno osjetljivije, budući da se osoba sama u sebi bori treba li joj ili ne treba pomoć stručnjaka. Za oboljele od poremećaja hranjenja karakteristična je visoka ambivalencija prema liječenju, zato okolina ima puno teži zadatak. Nažalost, oko 20% oboljelih zadržava kronični poremećaj hranjenja i ne uspije se izliječiti.
Kao poticaj za traženje pomoći kod punoljetnih osoba važno je isticati iskrenu brigu za dobrobit oboljele osobe, za njenu budućnost i intimnu sreću, i ne inzistirati na ‘mršavosti’ kao problemu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
U Centar BEA se mogu javiti svi koji imaju poteškoće u odnosu prema hrani i tijelu
Tko se sve može javiti u BEA Centar za poremećaje hranjenja i na koje načine? Koje vrste pomoći nudite?
U Centar BEA se mogu javiti svi koji imaju poteškoće u odnosu prema hrani i tijelu. Svi kontakti su dostupni na poveznici centarbea.hr. Novi korisnik prolazi besplatan ulazni razgovor s psihologinjom, te dobiva preporuku za dalji individualni i/ili grupni terapijski rad. U praćenju maloljetne osobe, Centar BEA surađuje s Klinikom za pedijatriju KBC Sestre milosrdnice (tim doc. dr. sc. Orjena Žaja) te Zavodom za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju KBC Zagreb (prof.dr.sc. Ivan Begovac i njegov tim). Uz podršku dječjeg psihijatra i pedijatra, oboljela osoba u Centru BEA može se uključiti u online grupu podrške za maloljetne oboljele, a roditelji mogu sudjelovati u grupi za roditelje. Prema potrebi mogu sudjelovati u nutricionističkom radu i individualnom terapijskom radu.
Punoljetni oboljeli mogu se također uključiti u online grupe podrške, te u nutricionističke grupe za anoreksiju i bulimiju ili pak u nutricionističku grupu za poremećaj prejedanja. Mogu dobiti preporuku za individualnu terapiju ili nutricionističko savjetovanje, a za osobe smanjenih financijskih mogućnosti imamo volontere psihoterapeute u edukaciji koji pružaju besplatnu psihološku podršku. Za punoljetne oboljele surađujemo sa Zavodom za personologiju i poremećaje hranjenja (prof. dr. sc. Darko Marčinko) te sa Dnevnom bolnicom za poremećaje prehrane pri PB Sveti Ivan/ Jankomir. Dnevna bolnica u Jankomiru, pod vodstvom dr. Handla jedini je specijalizirani odjel u RH za oboljele od poremećaja hranjenja, a provode i jedinstven program PUT (Promjena unutarnje težine) za osobe s poremećajem prejedanja.