Pišući naziv teksta, došlo mi je da iz vlastitog iskustva napišem naziv nepristupačnost javnog prijevoza za osobe s invaliditetom. Međutim, ne želim biti negativna. U razdoblju smo adventa i usprkos svim izazovima koje nam je donijela borba s pandemijom COVID-19 virusa, sačuvala sam u sebi optimizam koji me vrlo često drži dalje od potonuća koji nam svima prijeti, bez obzira imali li ili ne status osobe s invaliditetom.
Upravo ova godina pokazuje sve ono pred čime smo dugo spuštali glavu ne želeći vidjeti. Istodobno, mene nikada nijedna godina nije više očistila… čistila mi je i ormar i život od nakupljenih emocija, ljudi koji šire negativu i obaveza koje su nepotrebne. Donijela mi je i bezbroj putovanja u Zagreb. U grad u kojem mi duša svaki puta oživi, u grad u kojem imam s kime popiti kavu, u grad u koji ću se doseliti čim budu mogućnosti… Lavica u meni zna da će mogućnosti biti.
Nova dijagnoza kao posljedica pandemijskih mjera
Kad je počela pandemija, strogo sam se držala svih propisanih mjera i uputa. Tada mi je mama bila onkološka bolesnica i pazila sam na njezino zdravlje misleći da nas čeka velika bitka za oporavak. Nažalost, godina je majku odnijela na svijet u kojem nema boli i dijagnoza. Meni je strogo poštivanje mjera ostavilo novu dijagnozu – poremećaj prilagodbe, što je povezano s nošenjem maske. Naime, svaki put kad stavim masku, doživim napadaj panike, počnem se gušiti i imam osjećaj da umirem. Uspjela sam veeeelikim radom na sebi u pet mjeseci, dijagnozu maknuti sa svog dužeg popisa zdravstvenih problema i stanja.
Iako posjedujem vozačku dozvolu, više od godinu dana ne vozim osobni automobil. Naime, počela sam padati u nesvijest i kako zbog korone uzrok do sada nije utvrđen, ne usudim se sjesti za volan, ne želim se dovesti u situaciju da nekoga usmrtim ili mu nanesem trajni invaliditet. Zato putujem javnim prijevozom. Točnije, zbog sporosti vlakova, za koje ni ne znam prometuju li uopće na mojoj relaciji, koristim usluge autobusa, odnosno, Čazmatransa kao jedinog pružatelja ove javne usluge u mojoj županiji na relaciji Daruvar-Zagreb. Pri tome svaki put uredno poštujem sve propisane mjere, bez obzira na smetnje koje mi maska stvara.
Prava na temelju invalidnosti
Nikada nisam za sebe tražila posebna prava na temelju invalidnosti. Samo sam uredno zamolila vozače da sjedim na prvom sjedalu jer tamo zbog nošenja maske imam osjećaj da mogu normalno disati.
Užasno me iznenadilo jedno presjedanje u Kutini. Naime, vozač koji je došao iz pravca Slavonije, na moju zamolbu oštro je odgovorio da prema novom zakonu nikako ne mogu sjediti na prvom sjedalu – sjedalu odmah iza vozača ili onom prvom na suprotnoj strani. Bila sam preumorna da bih se svađala, tako da sam pristojno sjela na prvo prazno sjedalo i cijelu vožnju autocestom razmišljala o kakvom se to zakonu radi i kako to da nigdje od nikoga nisam čula za ovo pravilo. Da ne spominjem da nigdje nije istaknuta ova odredba tog nekog zakona na koji se vozač pozvao. Razmišljala sam dalje – što da sam u kolicima, kako bih onda, zar bi me nosili vozači skoro na kraj autobusa?
Druga situacija koju pamtim kod istog prijevoznika bila je par mjeseci kasnije. Na prvom sjedalu iza vozača nalazio se kovčeg, iako jasno stoji oznaka da su ta mjesta za osobe s invaliditetom, nisu za nečiju prtljagu. Nasuprot je sjedio jedan čovjek, pa sam samo prošla i sjela iza njega. Tada je u autobus ušla gospođa s bijelim štapom. Svi znamo što simbolizira bijeli štap. Radi se o osobi koja je slijepa ili samo malo vidi. Gospođa je normalno pokušala sjesti na sjedala gdje se nalazio kovčeg. Zaključila sam da puno putuje autobusom i da se dobro snalazi u prostoru. Čovjek koji je sjedio nasuprot skočio je onako ljuto: “Ne možete ovdje sjediti.” Promatrala sam to i ustala. Poviknula sam pred cijelim autobusom, intuitivna reakcija: “Ona je osoba s invaliditetom. Ne vidite bijeli štap?” Namjerno sam poviknula. Moje vikanje je izazvalo reakcije drugih putnika koji su ustajali i sami počeli gospođu hrabriti kako ima pravo tamo sjesti.
Neprimjereno ponašanje prema osobama s invaliditetom
Tek tada je dotični maknuo svoj kovčeg. Da ste samo vidjeli kako se ispričavao. Kako sam sjedila iza njega, shvatila sam kroz njegov razgovor s vozačem kako je on također vozač autobusa, samo na nekoj drugoj relaciji. Pri gospođinom izlasku iz autobusa, kao da se nije radilo o istoj osobi koja joj je bahato i bezobrazno rekla da ne može tamo sjediti.
Jedva sam dočekala izaći iz autobusa. Nije mi jasno otkako to kofer zdravog zaposlenika prijevoznog poduzeća ima veća prava za sjedenje na mjestu označenom za osobe s invaliditetom od same osobe s invaliditetom… stvarno mi nije jasno u što se pojedinci pretvaraju. Mislila sam poslati službeni e-mail autoprijevoznom poduzeću i navesti ove dvije situacije. Međutim, najprije sam kontaktirala privatno jednog zaposlenika koji radi u upravi i koji je ujedno u višoj ili visokoj politici u mojoj županiji. Do danas nisam dobila odgovor!
Gdje ima volje, ima i načina!
Autobusi kojima putujem nimalo nisu prilagođeni za prijevoz osoba s invaliditetom. Zastarjeli su. Nakon dva i pol sati vožnje u jednom smjeru, preumorna sam… boli me svaka kost. Užasno su neudobni za sjedenje. No, kad nema sigurnije alternative, autobusi postanu super.
S druge strane, jedan drugi autoprijevoznik neki dan pušta u javnost objavu u kojoj su uspjeli u autobus ugraditi mini rampu po kojoj se osoba u kolicima može uvesti u unutrašnjost vozila. Kada sam o ova svoja dva iskustva porazgovarala s drugim osoba s invaliditetom iz različitih krajeva Hrvatske, dobila sam većinom negativna iskustva i osobnu gorčinu. Od neljubaznosti, drskosti, ismijavanja invalidnosti…
Uopće me ne čudi što mnogi izbjegavaju javni linijski promet. Posebno osobe s invaliditetom. Prvo budi čovjek čovjeku. Zatim budi sve što želiš.
Leonida Kifer, rođena je 1987. u Pakracu. Završila je Stručni diplomski specijalistički studij Javne uprave na Pravnom fakultetu u Osijeku. Volontera je u raznim udrugama. Godine 2018. na Učilištu EU PROJEKTI u Zagrebu završila je stručno usavršavanje i postala voditeljica pripreme i provedbe EU projekata. Iste godine je dobila status osobe s invaliditetom i zaposlila se kao voditeljica projekata u Socijalnoj zadruzi Humana Nova Čakovec. Odnedavno sam na pola radnog vremena pomoćna administratorica u Quahwi.
Sebe vidi kao spisateljicu, zapisivačicu misli i emocija, pomagačicu onima kojima je potrebna pomoć i kao osobu koja je na ovome svijetu s velikom misijom – podsjetiti na ljudskost i na sitnice koje su jako velike stvari.