Neću vas lagati, nekad znam slagati. Ali slažem tako bez da kažem riječ. Znao sam tako šetati gradom sa slušalicama na kojima uopće nije bilo muzike. Držao sam ih samo kao izliku da se ne javljam, ako bi me slučajno netko u gradu dozvao.
Bez da me se krivo shvati, jednostavno mi je možda bio takav trenutak u kojem mi se nije pričalo i u kojem sam se zabavljao svojim mislima. Zadnjih godinu dana nemam potrebu za takvom varkom, jer je sada poželjno imati masku i jednostavno mogu prolaziti bez da se zagledavam u ikoga i imam izliku da ne prepoznajem ljude sa maskom.
Strah od ljudi s maskama
Jedini minus situaciji sa maskama su ljudi koji su minus i bez maske. To su ljudi koje od nekud poznaješ, ne možeš ih smjestiti u glavi odakle, a oni te pitaju: ‘Sjećaš li se ti mene?’. S vremenom sam shvatio da nije nepristojno reći ne, ali tad slijedi još gore: ‘Hajde, probaj se sjetit!’. Bojim se tih ljudi, a s maskom ih se bojim još i više.
Jedno je kad ne možeš prepoznati nekoga ispod maske, ali gore je kada ga ne prepoznaš i kada masku skine. Ljudi koji se odbijaju predstaviti i nakon što ih ne prepoznaš iz prve, nisu ljudi s kojima mi se priča. Bojim se malo i vremena kada prođe ova situacija izolacija i kada bude dozvoljen poziv na kavu. Ne pijem kavu i ne volim sjediti u kafiću dugo, dok netko istu polako ispija. Zato me i rijetko na piće zovu ljudi koji me znaju. A ti što me znaju su moj krug ljudi koji nemam veliku potrebu širiti. Bojim se poziva na kavu.
Postoje ti neki strahovi o kojima i ne razmišljam, nisu iracionalni, samo ih u svojoj glavi preuveličam. Više bih volio napisati sada da se bojim visine, ili zatvorenog prostora. Barem bi svojim strahovima mogao dati ime. Ali nije tako.
Barem ne lažem u oči
Bojim se, primjerice, ljudi koji usred zime nose hlače koje su kratke zbog mode, ne pokrivaju gležnjeve i ispod njih tenisice, ili neke druge niske cipele. I uvijek kada ih pitam da li im je hladno, odgovor je negativan. Bojim ih se jer me, mode radi, gledaju u oči i lažu. Ja sa svojim slušalicama kada prođem kraj tebe te barem ne lažem u oči. Zašto taj strah nema ime kada postoji ime za strah od mogućnosti da vas patka trenutno promatra – anatidaefobija?
Još jedan od razloga zašto ne volim širiti svoj krug ljudi je strah od toga da ne upoznam blizak izvor. Blizak izvor je ona jedna mistična osoba za koju svi mislimo da ne postoji, a izgleda da ta osoba zna svih i bliska je sa svima. Često se može čitati o njoj u nebitnim člancima kao što su ‘Barack i Michelle zanijekali razvod, ali iz izvora bliskog paru doznajemo da se nikad službeno nisu ni vjenčali’, ‘Mia Dimšić otputovala na Grenland, iz izvora bliskog pjevačici doznajemo da se zaljubila u pingvina’ itd. Zašto onda riskirati s novim ljudima, kada izgleda da bliskom izvoru nije strana svjetska elita, ni neki dosadni lik iz Splita. A kad sam kod Splita, bojim se ljudi koji dođu iz druge mikroregije i krenu, u njihovim glavama uspješno, imitirati splitski dijalekt, a u biti zvuče kao Brad Pitt kada govori talijanski u ‘Nemilosrdnim gadovima’. Ne bojim se njih kao njih, već i njihova poziva na kavu.
U mraku se bojimo da nismo sami, a pri danjem svjetlu da jesmo
Mnogi su se kao dijete, a neki i kao odrasli, bojali mraka, bojali biti sami u mraku. Zvuči točno, ali upravo je suprotno. Nije ono čega smo se bojali to da smo sami u mraku, nego baš to da nismo sami. I onda bi u mrak dozivali nekoga da nas zaštiti ako netko (ili nešto) jest tu. Eto, kako smo mi ljudi sebični, dozivamo nekoga u mrak da, u slučaju opasnosti, nastrada umjesto nas. U svakom slučaju paradoks, kao što je paradoks da se (ako je vjerovati recentnim istraživanjima) ljudi danas najviše plaše samoće, osamljenosti.
Eto, u mraku se bojimo da nismo sami, a pri danjem svjetlu da jesmo. Kad sam kod sebičnosti, spomenut ću da se bojim i onih lančanih sms/viber/whatsapp poruka koje kažu da će mi se nešto loše dogoditi ako je ne proslijedim na desetak drugih brojeva. Ne bojim se poruke kao takve, nisam praznovjeran baš toliko, ali bojim se broja s kojeg je došla, jer je to poslala neka osoba koja je, da spasi sebe, pozvala mene u mrak da nastradam od neslanja poruke.
Za strahove kažu da ih čovjek kroz život nametne sam sebi; da su često iracionalni, neutemeljeni. Ipak, s dva straha se rodimo – strah od velike buke, te strah od padanja, tj. iznenadnog gubitka podloge na kojoj se nalazimo. Sad kad promislim, strahovi novorođenčeta slični su mojima kad izađem vikendom; kad previše popijem, pa bježim od buke kluba pritom pazeći da se održim na nogama.
U svemu smo napredovali, samo nas i dalje plaše iste stvari
Koliko godišnje ljudi pogine u prometnim nesrećama, a koliko od ugriza zmije ili uboda otrovnog pauka? Brojke su neusporedive, ali ako im se da izbor, većina bi ljudi radije sjela u auto sa nepoznatom osobom, nego u ruci držala zmiju ili pauka koji su dokazano bezopasni. Za taj iracionalni momenat krivi su naši preci – predugo su im, kao praljudima, glavnu opasnost predstavljali upravo određeni insekti i gmazovi i to je ostalo u nama. Eto, od špilja do letova u svemir, sve smo promijenili i u svemu napredovali, samo nas i dalje plaše iste stvari.
Za kraj bih samo dodao još da, ako link ovog teksta ne pošaljete na 10 različitih brojeva ili mailova, neće vam se dogoditi ništa, osim što ću vas smatrati normalnom osobom.
Arrivederci... (glasom Brada Pitta)