Četvrtak, 9 prosinca, 2021

Svašta ni o čemu: Kao i obično, nikad nismo mi krivi!

Toliko smo moralno iskrivljeni, apatični i ne bi me čudilo da se kojim slučajem kod nas dogodio slučaj od prije par godina, kada su na vidjelo izašla monstruozna (ne)djela Harveya Weinsteina, da bi ga ovdašnji mediji prozvali našim Casanovom

Kao bezosjećajno smeće. Tako nekako se osjećam kad je minuta šutnje. Je, grozno je i ne mogu si pomoći. No, problem ionako nije u meni – ‘problem’ je u drugima.

Kao i obično, nikad nisam ja kriv. Naime, kad se najavi minuta šutnje, većina ljudi naglo promijeni izraz lica i umjesto da on ostane neutralan, oni se trude izgledati vrlo ozbiljno i potreseno. Kad jednom krene tišina, to najčešće rezultira dubokim disanjem i moj je dojam da je većina na rubu – ne da se nasmije, dakako, ali da im se omakne neki zvuk, da ih sve svrbi i da im dolazi kihnuti.

Imam fobiju da ću se nasmijati u ozbiljnim i neprimjerenim situacijama

Minuta šutnje (koja nikad nije minuta) tako djeluje više kao velika partija ‘Ko pisne – govno stisne’. I prođe sve u redu, nekako se izdrži, nema neugode. Samo se ja osjetim tako kako sam rekao jer sam tu ‘minutu’ mantrao: ‘Ne gledaj druge, isključi se, brzo je gotovo.’

Imam tu fobiju da ću se nasmijati u ozbiljnim i neprimjerenim situacijama. Jednom sam se tako išao žalovati prijateljici koja je imala smrtni slučaj u obitelji. Iskoristio sam to što živi na 14. katu nebodera i u liftu sam se smijao na silu. Nije mi bilo do smijeha, ali bilo mi je do toga da me isti ne uhvati kod njih u stanu bez razloga, samo zato jer je neprimjeren. Izbacio sam to iz sebe, pokucao na vrata, otvorili su mi. Ozbiljna i sućutna lica kimnem u znak pozdrava. Pružam ruku, podižem pogled i iza lica crvenih očiju svoje prijateljice, na prozoru 14. kata vidim čovjeka koji lagano izranja. Prvo glava, ruka koja maše, druga ruka koja kuca na prozor, djelić sekunde i cijeli torzo. Bio je to čistač prozora na zgradu u onom svom visećem čudu. Moram ostati ozbiljan i izraziti saučešće, izdržati kratko pa se sakriti negdje. Naglas izgovaram samom sebi: ‘Ne mogu!’ Prijateljica, koja je u koroti, meni govori: ‘Možeš ti to. Nikome nije lako…’

U što smo se pretvorili kao narod?

Ti poneki trenuci u kojima se nasmijem prije nečeg ozbiljnog su bili baš to. Poneki. U zadnje vrijeme su se pretvorili u svakodnevicu. Svako jutro, prije nego otvorim vijesti na portalima, dobro se ismijem. To u što smo se pretvorili, čemu se divimo je tužno i ne bi bilo primjereno smijati se.
Pretvorili smo se u narod gdje mladići od 19 i 20 godina gurnu ženu pod tramvaj, koja je bila u društvu svog partnera, misleći da se radi o dvojici muškaraca, a sudac istrage ih pusti da se brane sa slobode jer ne postoji osnovana sumnja da ponove kazneno djelo. Država smo u kojoj alkoholizirani vozač, kojemu nije oduzeta vozačka kada je prijašnji put uhvaćen pri vožnji u alkoholiziranom stanju, usmrti osobu i Ustavni sud odbija podnesak obitelji stradalog, uz obrazloženje da nemaju pravo na tužbu, jer nisu direktno oštećeni smrću člana svoje obitelji. Država smo u kojoj se djevojčici od 2 godine, nakon što je smrtno stradala od posljedica zlostavljanja vlastitih roditelja, broje krvna zrnca javno.

Zašto smo toliko moralno iskrivljeni i apatični?

Novinari osobi koja divlja po cesti motornim vozilima i pritom se snima, tepaju imenom kultog filmskog junaka, očito zaboravljajući, ili nikad nisu ni znali, da je taj isti filmski junak izgubio cijelu obitelj zbog osoba koje su isto tako divljale po cesti. Toliko smo moralno iskrivljeni, apatični i ne bi me čudilo da se kojim slučajem kod nas dogodio slučaj od prije par godina, kada su na vidjelo izašla monstruozna (ne)djela Harveya Weinsteina, da bi ga ovdašnji mediji prozvali našim Casanovom.
Nedavno je snimljena reklama protiv govora mržnje. Dosta je portala to prenijelo. Dosta tih portala najveću zaradu ima od reklama koje se nalaze u komentarima članaka koji su (naj)veći katalizator govora mržnje.

Čitao sam članak baš na ovom portalu o umjetnici koja skuplja otpad i oslikava ga te stapa sa krajolikom u kojem je pronađen. Slobodno neka proviri malo u ovu lijepu našu, pronaći će jedan poveći ljudski kanvas koji neće moći oslikati za života.

Kao i obično, nikad nismo mi krivi.

_______________________________________________________________________

Ivan Huljić, klavijaturist, skladatelj i tekstopisac, godinama je bio član grupe Magazin, a kao samostalni autor već si je priskrbio brojne nagrade za suradnju s poznatim glazbenicima. Ivan je diplomirao pravo, a rado piše i izvan glazbenih okvira što je rezultiralo zajedničkom kolumnom s Marinom Pelaićem. S Marinom se zna i druži još od malih nogu. Dijele slične poglede na svijet i imaju isti smisao za humor te se sjajno nadopunjuju i jedan drugome doslovno završavaju rečenice. Upravo tako pišu i kolumnu za Mixer.hr – jedan započne, a drugi završi. Marin Pelaić, magistar je edukacije povijesti te engleskog jezika i književnosti. Vrijeme gubi na kreativno pisanje, a živce na Hajduk. (Ne)Sreću da upozna Ivana imao je za vrijeme srednje škole, kad su obojica pohađali filmski tečaj. Međusobno nadmudrivanje traje do dana današnjeg.

Pročitajte još...

Svašta ni o čemu: Pamtim (uglavnom) samo sretne dane

Život čine trenutci. Sitnice. Lijepi momenti i ružni. Kažu da je nekad manje važno što se dogodilo; važnije je kako smo mi to upamtili. No, što ako nismo? 

Svašta ni o čemu: Velikani vremena

Klišej je reći da osoba ne umire dok god žive sjećanja na nju; priče o njenim dogodovštinama, izjavama i djelima. Sa zaslužnim umjetnicima je to pogotovo tako, čak i ako njihova smrt označava kraj jednog vremena, jedne ere

Svašta ni o čemu: Izvor blizak strahu

Postoje ti neki strahovi o kojima i ne razmišljam, nisu iracionalni, samo ih u svojoj glavi preuveličam. Više bih volio napisati sada da se bojim visine, ili zatvorenog prostora. Barem bi svojim strahovima mogao dati ime. Ali nije tako

Svašta ni o čemu: Jezični nacist

Ne radi se ni o tome da vrebam sugovornikove rečenice s namjerom da bih ga ispravio – radi se jednostavno o tome da mi neke stvari 'zagrebu' uho. Ako je slabiji poznanik, progutat ću tu bol. Ako je, pak, u pitanju bolji poznanik, ili ne daj Bože prijatelj – odmah ću presjeći i ukazati na grešku

Povezano

Svašta ni o čemu: Bolje čekat’ nego dočekat’

Kad smo kod igre riječi, jesi primijetio kako jedno slovo nekad ne mijenja značenje riječi, ali mijenja tvoje poimanje iste? Npr. asocijacija na kavanu mi je Tin Ujević, a na kafanu Željko Bebek

Svašta ni o čemu: Umoran od izma i svih njegovih izvedenica

Moja poanta je da bismo svi trebali biti isti, neovisno o našoj rasi, spolu, seksualnoj orjentaciji ili vjeri. Utopijski, znam. Ali jedno može svatko napraviti prije nego baci figurativni kamen na nekoga jer je u njegovoj glavi drugačiji. Treba se zapitati: 'Gdje su sve te čarape?'

Svašta ni o čemu: Pamtim (uglavnom) samo sretne dane

Život čine trenutci. Sitnice. Lijepi momenti i ružni. Kažu da je nekad manje važno što se dogodilo; važnije je kako smo mi to upamtili. No, što ako nismo? 

Svašta ni o čemu: Izvor blizak strahu

Postoje ti neki strahovi o kojima i ne razmišljam, nisu iracionalni, samo ih u svojoj glavi preuveličam. Više bih volio napisati sada da se bojim visine, ili zatvorenog prostora. Barem bi svojim strahovima mogao dati ime. Ali nije tako

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime