Petak, 1 ožujka, 2024

Svašta ni o čemu: Naopaki Božić

Na prvu se čini super stvar – ujutro otvoriš poklone pa odeš na plažu na koktel, jednostavno: zbroj Božićnih i ljetnih radosti. No, dva i dva ne daju uvijek četiri. Kad odagnam tu prvu, gotovo instinktivnu misao u kojoj mi je fora vidjeti ljude na plaži s kapicama Djeda Božićnjaka, ne sviđa mi se ono što uslijedi

Nikad ne bih mogao živjeti u Australiji.



Vjerujem, kad bih odselio, da bih se s vremenom na sve priviknuo – od činjenice da oni koji ne izađu na izbore plaćaju kaznu do vožnje lijevom stranu. Vjerujem da bih naučio pravila australskog nogometa, prestao tvrditi da je Eric Bana Hrvat i u pola noći znao razlikovati njihovu od zastave Novog Zelanda. Sve, sve bih mogao, osim jednog – ne bih mogao podnijeti da Božić slavim ljeti.

Kako se stvara atmosfera Božića u Australiji?

Znam, na prvu se čini super stvar – ujutro otvoriš poklone pa odeš na plažu na koktel, jednostavno: zbroj Božićnih i ljetnih radosti. No, dva i dva ne daju uvijek četiri. Kad odagnam tu prvu, gotovo instinktivnu misao u kojoj mi je fora vidjeti ljude na plaži s kapicama Djeda Božićnjaka, ne sviđa mi se ono što uslijedi.

Odakle krenuti? Od toga što iščekuješ dolazak čovjeka u crvenom zimskom odijelu dok ti kući spuštaš temperaturu na klima uređaju ispod 18 stupnjeva? Kako to izgleda ispod odijela; presvuče li se Djed Božićnjak u crveni kupaći? Umjesto keksića i toplog mlijeka ostave mu sladoled i čašu hladnog soka?
Kako se stvara atmosfera Božića? Gledanjem filmova u kojima je Božić uvijek zimi? Razmišljam sad da je obrnuto, da je kod nas Božić ljeti. Dolazim na plažu pjevušeći
Zvončiće (tekst je, dakako, drugačiji; umjesto Dolove i brijeg, zabijelio je snijeg pjevam Dol i brjegovi, i udar toplotni; s daskom za surfanje u apartmanu čekam turiste).
Umjesto kuhanog vina na nekoj od kućica uzimam hladno pivo u kafiću na plaži. Čekajući za šankom, vidim da po tisućiti put repriziraju
Sam u kući – evo, sad će dio kad Kevin prospe školjke po stepenicama i onom visokom na lice izlije kantu kreme za sunčanje, a niži se zabije u pješčanog snjegovića. Koliko sam puta to vidio…
Srećom, večeras je
Čudo u 34. Beach Bar-u, kad onaj stari što radi kao spasitelj na plaži umisli da je pravi Djed Božićnjak.  

Umjesto božićnog ugođaja, nešto je drugo u zraku…

I ajde što je to sve ljeti, ali što je zimi? Zamislili smo Božić bez zime – zamislimo sad zimu bez Božića. Što iščekujemo? Što je centralna točka zime? Čime mrak i sumornost zime osvijetlimo, što nam je povod da bližnje tih dana obiđemo i razveselimo?

Eto, podlegao sam boljci nas ovdašnjih ljudi da se žalimo na sve pa kad je i dobro. Drago mi je što imam „zimski“ Božić pa se žalim kako bi mi bilo da ga nemam. Iako ove godine zimu imam, ali Božić još ne, nema ga u zraku kao prijašnjih godina. Naravno, znamo što je ove godine u zraku. U zraku, na podu, u taksiju, na bližnjima i daljima, u kafiću, klubu, a pogotovo iza ponoći… 

Nedostaje mi Božić onakav kakav poznajem

Većina će nas reći kako je Božić više od materijalnog, više od adventa u gradu, više od kuhanog vina i mirisa cimeta okruženog svjećicama gdje god pogled padne. I ja bih rekao kad god bi me se pitalo, ali ove godine ću priznati da mi sve to nedostaje. Nedostaju mi ozarena lica i božićna pjesma kada prođem gradom. Ali više nego meni, nadam se da neće nedostajati djeci. Nekidan sam bio kod prijatelja i pitam mu malenu kćerku od 6 godina koje su njene želje za ispod bora. Odgovor je bio: “Makni se od mene, imaš li koronu?!” Toliko o duhu Božića i toliko o tome da mladi neodgovornošću pridonose pandemiji. 

Ali, tako je kako je. U izvanrednim smo okolnostima u kojima nitko ne može biti najpametniji i nemamo neku bližu povijest za učiteljicu trenutnog života. Nije nam odgovaralo u studenom da krenu zatvaranja pa se odugovlačilo, ne odgovaraju nam zatvaranja sada u prosincu jer su krenula prekasno.

Za to vrijeme je u Australiji, koja je krenula sa zatvaranjima rano ili na vrijeme, vraćen život više – manje u normalu. Stadioni su pušteni za punjenje u punom kapacitetu. Australija će imati Božić onakav kakav poznaje. Možda ne onakav kakav volim, ali onaj na kojemu im trenutno malo zavidim. Pa razmišljam nešto; Bi li možda mogao živjeti u Australiji?


Ivan Huljić, klavijaturist, skladatelj i tekstopisac, godinama je bio član grupe Magazin, a kao samostalni autor već si je priskrbio brojne nagrade za suradnju s poznatim glazbenicima. Ivan je diplomirao pravo, a rado piše i izvan glazbenih okvira što je rezultiralo zajedničkom kolumnom s Marinom Pelaićem. S Marinom se zna i druži još od malih nogu. Dijele slične poglede na svijet i imaju isti smisao za humor te se sjajno nadopunjuju i jedan drugome doslovno završavaju rečenice. Upravo tako pišu i kolumnu za Mixer.hr – jedan započne, a drugi završi. Marin Pelaić, magistar je edukacije povijesti te engleskog jezika i književnosti. Vrijeme gubi na kreativno pisanje, a živce na Hajduk. (Ne)Sreću da upozna Ivana imao je za vrijeme srednje škole, kad su obojica pohađali filmski tečaj. Međusobno nadmudrivanje traje do dana današnjeg.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime