Subota, 10 veljače, 2024

Svašta ni o čemu: Društvene igre

Dvije godine gledamo kako svijet stagnira, slušamo glasne manjine i pitamo se kuda idemo. Idemo li kvragu? Izgleda da smo k vragu već stigli

Ja sam sretan čovjek.



Jedna osoba mi je upravo jednu rečenicu poslala razdijeljenu u 12 poruka na whatsappu. Mobitel se ne staje glasati. Mislim da ne vibrira nego se trese od muke. I dok ovo pišem, poruke stižu, stižu i stižu. To me strašno nervira. I zato sam sretan čovjek. Od svega što se u svijetu događa, mene smetaju takve sitnice. Želim da mi cijeli život problem budu ljudi koji između dviju riječi pritišću send, ljudi koji stoje na pokretnim stubama i ne puštaju te da prođeš, ljudi koji čestitaju Novu godinu kroz cijeli prvi mjesec… Osim ako netko poput Putina nije neki od tih ljudi.

Političari se okupe i igraju s društvom

Volim društvene igre. Kao mali sam mislio da je to nešto što djeca igraju, kasnije ne. Kao mlad sam mislio da je to nešto što mladi igraju, kasnije ne. Sada kada me pitaju za godine, ne kažem svoju dob nego godište. To starijim ljudima dođe prirodno. Neće vam netko tko je rođen ’79. reći da ima 42 i po’ godine nego svoje godište. Ali i takav, ‘ostario’, volim društvene igre, a igram ih s vršnjacima. Samo mi u zadnje vrijeme postaje teško okupiti društvo. Svi su u svojim, a neki i u zajedničkim brigama. Ali i političari, koji su mahom stariji od mene, vole društvene igre. Razlika je što se moje društvo okupi i igra igru, a političari se okupe pa se igraju s društvom.

U ne tako dalekoj budućnosti nestat će političara u nas. Jednostavno, doći će do smjene generacija i neće više biti živih svjedoka ’91. A to je jedini uvjet za baviti se politikom koji više nitko neće moći ispuniti. Maloj djeci danas i onoj iz ’91. je barem predvečer isto. Mi smo u 7 bili pred televizorom jer je prije Dnevnika bio crtić. Djeca danas su isto u 7 pred televizorom i umjesto crtića imaju Dnevnik. Dođe im na isto. Ali neću o politici više. Neću jer nije u redu da o toj temi piše netko tko, kad su izbori, želi glasati za Intimissimu jer mi oni imaju najuvjerljivije plakate.

Idemo li kvragu?

Dvije godine gledamo kako svijet stagnira, slušamo glasne manjine i pitamo se kuda idemo. Idemo li kvragu? Na kraju se pokazalo da samo oni cijepljeni Sputnikom mogu prelaziti granicu bez potvrde. Izgleda da smo k vragu već stigli. Petero djece od 7 do 11 je uhićeno prije nekoliko dana jer su polagali cvijeće i pozivali na mir. Talibani pozivaju Europu na mir i dijalog. Djevojčica umrla od dehidracije pod ruševinama, sama. Djeca ginu, ginu i ginu. Ne razumijem i odustao sam od pokušaja da shvatim svijet u kojem smo trenutno. Idem van prošetati, zahvalan da to još mogu. I mobitel ostavljam kući jer poruke stižu, stižu i stižu…

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime