THE KILLERS
Imploding The Mirage
Island / Universal Music
*****
Da se žanrovi pa i uplivi različitih desetljeća mogu naći u istom talioničkom loncu iz kojeg procuri nova vraški dobra legura, pokazali su – valjda na zgražanje uvijek istih purista – The Killers friškim odličnim albumom „Imploding The Mirage“. Također su i na najbolji mogući način odgovorili na pitanje ima li budućnosti za bend čiji se friškiji albumi prodajom nisu mogli smjestiti uz bok ranih uspješnica, a pola članova utemeljitelja otišlo iz benda.
Jer, „Imploding The Mirage“ je u osnovi gotovo pa samostalan album Brandona Flowersa (kojem su ruke dali i stari članovi basist Mark Stoermer i bubnjar Ronnie Vanucci Jr. odradivši odlično posao) nastao uz pomoć brojnih gostujućih glazbenika.
Već je najavni singl „Caution“ pokazao da gotovo ambijentalni slapovi po uzoru na Ultravox u uvodu sjajno funkcioniraju kao „otvaranje“ izrazitog up-tempo rokerskog brzaca u kojem je i Springsteena i Toma Pettyja uz ubojit refren te sintove koji, uz jecaje odlične gitare u solu – za ne povjerovati! – Lindsday Buckinghama iz Fleetwood Maca, tako „izdajnički“ prizivaju duh osamdesetih. Prije nego li broj ponovo otkliže u smirujući fade-out.
Uvodna skladba „My Own Soul’s Warning“ ima sličan „ambijentalni“ uvod (s korijenima u krautrocku) prije nego li uleti moćni bas, raskalašeni istovremeno i retro i moderan (čitaj: danas sveprisutan) sint Jonathana Radoa te gitare broja koji vrišti svoju stadionsku himničnost. „Blowback“ vozi sto na sat uz moćni bas kao electro-rocker začinjen čak i mrvom countryja i gitarskim uletima a la George Harrison/Jeff Lynne te beatlesovskim vokalnim višeglasjima, a „Dying Breed“ ulazi u Springsteenove vode, no s krautrockerskim uvodom, retro začinima Radoa i ritmom koji s robusnim basom i bubnjarskim čekićanjem melje poput drobilice.
„Lightning Fields“ – tema posvećena roditeljima – s atmosferom i rješenjima na tragu Petera Gabriela i Kate Bush, nudi odličnu kolaboraciju s k.d.lang te senzacionalnu završnicu podržanu bogatim vokalima. „Fire On The Bone“ je tipičan funk a la Talking Heads sparen sa sintovima kakve su rabili i rani Simple Minds te refrenom koji ponovo ispovijeda srodstvo sa Springsteenom. Baš kao i „Running Towards A Place“ u kojem ponovo otklon od poetike E-Street benda daju „retro“ sintovi i efektni gitarski akcenti.
„My God“ nova je uspjela kolaboracija, ovog puta s Natalie Mering iz Weyes Blood koja je Flowersu (kao pozadinski vokal gotovo je sveprisutna na albumu) dala podršku u istovremeno moćno muskulativnoj te nježnoj skladbi čija je završnica obogaćena slojevitim višeglasjima. „When The Dreams Run Dry“ slično je postavljena s naizmjeničnim slaganjem lirskih dijelova i mišičavih ubrzanja te novom epskom završnicom koja nestaje u fade-outu, a zaključni naslovni broj gotovo da je ušće svega što se čulo do tada. S organskim spajanjima ambijentalnosti u uvodu, vokala koji na tren podsjeća i na Stevea Harleya iz zvjezdanih dana Cockney Rebel, rasne pop melodije, retro sazvučja, springsteenovske konstrukcije teme (ovog puta tu je i klavir na tragu Roya Bittana, stadionskog naboja, efektnih pozadinskih vokala… Eto nas na trasi nekog novog iskaza, nekog novog zagrljaja alter-rocka, vremešnih poučaka, stadionske energije i zaraznih melodija koje bi morale biti u temelju popa.
U svakom slučaju riječ je možda o najboljem albumu The Killersa i još jednom od zgoditaka ove čudne pandemijske godine.
Naslovna fotografija: Anton Corbijn // Universal Music