Fjordovi su zaštitni znak Norveške. I to svi već znate. Ono što možda ne znate jest da sam prošlog ljeta posjetio najduži i najveći fjord u svom prvom domaćem putovanju izvan Osla. Kako u ovo vrijeme prije godinu dana nisam imao kolumnu, vi ste dragi čitatelji ostali zakinuti za doživljaje s navedenog, što je prava šteta.
I upravo sada, kada je krenula sezona godišnjih odmora pravo je vrijeme da vam serviram porciju norveških prirodnih ljepota. Pa ako i ne putujete nigdje, nikamo i nikada (strpite se još malo i uskoro ćete moći) slijedeći će vas retci provesti kroz ‘kišni grad’ na zapadu Norveške, a onda ćete zaploviti u drugi najduži fjord na svijetu. Vežite se – krećemo!
Norveške prirodne ljepote ipak su vrijedne (čak i moje) žrtve
Tog sam prilično kišovitog srpnja (nije ni ovaj ništa bolji op.a.) donio odluku da ću prvi dio godišnjeg odmora provesti na zapadu zemlje. Kao prvo – da se provozam čuvenim vlakom od Osla do Bergena, a kao drugo – da vidim najduži norveški fjord i uvjerim se u sve te natpise o nevjerojatnoj prirodi i bla, bla, bla… Nemojte me krivo shvatiti, ja volim prirodu, ali ne način na koji je vole moji slatki Norvežani. Dakle, ne privlače me višesatne ture prirodom svaki dan, ne mogu kampirati bez vode i toaleta uz ‘zvuke’ tišine, nije mi godišnji odmor veranje po brdima i trčanje po dolinama – pri tome ponavljajući kako je to nešto najljepše ikada i igdje… Nadalje, ne mogu skakati u hladna jezera i rijeke, loviti losose jer, jednostavno – ne moooogu. Ok, okupam se u fjordu, kad je lijepo i toplo (čitaj jer nemam gdje drugdje), sladak mi je dvodnevni izlet na vikendicu, a šator ili kamp kućica idealni su za jednu noć.
Ipak, neke prirodne ljepote ovdje su doista veličanstvene, vrijedne doživljaja i eventualno pokoje žrtvice (čitaj godišnji odmor NEproveden na moru), i kao takve zauzimaju posebno mjesto u sjećanju. Upravo je to bio slučaj s mojim prvim konkretnim putovanjem izvan Osla.
Naime, za turu vlakom do Bergena kažu da je jedna od najljepših na svijetu, a ja se ubrajam među one koji to mogu i potvrditi. Ta je vožnja više od puke veze između dva norveška grada, a putovanje je doista nevjerojatno iskustvo. Cijela je dionica ispunjena fascinantnim prirodnim čudima i netaknutim pejzažima od kojih zastaje dah, a pogled jednostavno ne možete odvojiti od prozorskog stakla.
Tura vlakom do Bergena – jedna od najljepših na svijetu
Bergensbanen, tj. željeznica, kreće iz centralne stanice Oslo nekoliko puta dnevno. Na putovanju, koje u prosjeku traje gotovo sedam sati, pruga se podiže prema velikoj nadmorskoj visini i prati visoravan Hardangervida, usput prolazeći pored spektakularnih prirodnih ljepota.
Tako su mi se pred očima izmjenjivali zelene doline, ledenjačka jezera, kanjoni, guste šume, cvjetna polja i brzaci, a kada sam nakon kratkog drijemanja negdje na polovici puta, otvorio oči dočekale su me planine pokrivene snijegom.
Potom samo se lagano spuštali prema našem odredištu, i pratili vrtoglave vodopade, vijugave rijeke, visoka brda i duboke klisure, a vlak je stajao na postajama u selima čije su kuće izgledale kao da ih je upravo napustio hobit Frodo. Putem smo prošli ukupno 180 tunela, a za ovo nezaboravno putovanje od 500 kilometara nema idealne sezone. Naime, svako godišnje doba, donosi svoju kulisu; jesen u živopisnim bojama lišća, zima uz magične prizore snijega i leda, proljeće koje baca sjajnu i zelenu čaroliju, te ljeto, čija raskoš boja i toplina sunca probija oblake odbijajući se o ledenjačka jezera.
Bergen – grad u kojem kiša stalno pada… mjesecima
Nakon sedmosatne vožnje Bergen me dočekao obavijen kišnom izmaglicom i teškim oblacima, što i nije neko iznenađenje. Naime, u tom gradu većinu godine kiša lijeva kao iz kabla, a rekord drži 1990., kada je neprestano padala čak tri puna mjeseca, od početka siječnja do kraja ožujka! No, meni se ipak posrećilo, i već drugi dan boravka osvanulo je divno sunce koje me potjeralo u akciju. Iz hotela smještenog preko puta glazbene dvorane u kojoj je Norveška ugostila svoju prvu Euroviziju, a Doris Dragović otpjevala ‘Željo moja’, krenuo sam u istraživanje gradske jezgre. Ona se nalaziizmeđu planina koje mještani nazivaju ‘De syv fjell’ tj. ‘Sedam planina’, po uzoru na sedam rimskih brežuljaka.
Tako je i Bergen, uz kišni, zaradio i naziv grada između sedam planina koji ima i čuveno povijesno središte Bryggen (norveški naziv za ‘pristanište’), sa drvenim zgradama u šarenim bojama već stoljećima prkose zubu vremena. Taj je dio grada danas upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi, a uz suvenirnice i trgovine tamo ćete naravno naći i brojne restorane. Ipak u drugom po veličini gradu u Norveškoj koji se zbog svog geografskog položaja, planina, brda, te vijugavih cesta doima pomalo ‘nakrivljeno’ najviše me se dojmio Fløyban tj. uspinjača do vrha planine Fløyen. Sama vožnja traje nekih 5 minuta i sa svakim metrom penjanja, pogled postaje sve impresivniji. A na samom vrhu, koji se nalazi na 320 metara nadmorske visine, pruža se fascinantna slika grada s okolicom.
Plovidba prema Sognefjordu, najdužem norveškom fjordu i 2. na svijetu
Potom je stigao i dan F. odnosno dan za plovidbu prema Sognefjordu, najdužem norveškom i drugom najdužem fjordu na svijetu. Vrijeme nije obećavalo, niti najmanje. Bergen je osvanuo oblačan, a mi smo iz luke krenuli u susret tamnim oblacima. Uskoro su kišne kapi snažno udarile o prozorska stakla i već nakon polusatne vožnje gotovo praznim katamaranom činilo se kako nećemo baš puno vidjeti, a još manje doživjeti.
‘Što je tu je’ pomislio sam. No, kako smo odmicali sve više prema fjordu tako smo iza sebe ostavljali kišu. Ljetno sunce se probijalo osvjetljavajući ulazak u gotovo 205 kilometara dug morski zaljev smješten su između oštrih stijena, koje dostižu visinu i do tisuću metara. Potom su stigli nevjerojatni prizori; strme litice prekrivene tamnom crnogoričnom šumom, smaragdno zelena voda koja doseže dubinu i do 1300 metara, veliki vodopadi, koji kao da se slijevaju iz neba, maleni gradovi, popularni drveni hotel iz kojega pogled puca na snijegom prekrivene vrhunce.
Dio je to impresivne kulise koja mi je klizila pred očima, ne ostavljajući me ravnodušnim. Tako sam jednostavno odložio i mobitel i fotoaparat, izašao na palubu i uživao u trenutku tog kraljevskog fjorda.
Vožnju smo završili u pitoresknom Flåmu – mjestu od cca 500-tinjak stanovnika koje je popularno kampersko odredište i posljednja stanica jedne od najstarijih norveških željezničkih pruga. U blizini se nalazi i Stegastein – nevjerojatan vidikovac na 650 metara nadmorske visine, koji ne preporučuju onima koji se plaše visina. Čelična platforma široka 4 metra i duga 30 metara privlači sve željne avanture, spektakularnog pogleda i naravno, dobrog selfija. No, to sam ostavio za neku drugu priliku jer mi kiša, koja nas je u međuvremenu sustigla, nije dozvolila ništa drugo osim – da jedem, pijem i odmaram.
Moje prvo (pravo) kampiranje koje nikad neću zaboraviti
I za kraj stigli smo i do kampiranja kojeg domaćini jednostavno obožavaju, pogotovo ljeti. Dakle, prošle sam godine odradio svoje prvo, ako ne računamo ono kad sam kao klinac posjetio tada popularno odmaralište, a smještaj smo imali u velikim šatorima u sklopu istoga. Ovo, osloansko bilo je… pa recimo da sam ‘prve mačiće u vodu bacio’! Vrijeme je bilo toplo, roštiljali smo i pili, kupali se u ponoć i smijali, a istodobno – nisam se naspavao, osvanuo sam s više od 30 uboda komaraca, a do prve jutarnje kavice trebalo mi je nekoliko kilometara, što pješice što autobusom.
Sve vam je otprilike jasno. I tako smo eto stigli do kraja. Nadam se da ste barem malo uživali u ovim prirodnim avanturama iako ste, sasvim sigurno, zaključili kako se ja manje-više kladim ipak na: društvo i gradove.! 😉