Hrvatska i meritokracija su dvije najbolje neprijateljice. Zato sam prošle godine prvi put u svojoj punoljetnosti odlučio ne pratiti predizborne tekstove, ne slušati nikakve govore i pokušati biti van politike kao takve.
Nažalost sam, prebacujući programe, naletio na više od jednog političara koji je tvrdio kako unaprijed planira ispuniti obećanja koja su obećavali i prije njega, no međutim ista obećanja nisu ispunili.
Daju li ‘no međutim dvije riječi istog značenja jaču simboliku?
Svi smo mi planirali nekad nešto u životu. Svi smo planirali to nešto u budućnosti. Svi osim dragih nam političara koji očito mogu planirati i u prošlost kada nam je naglašeno da ovaj put planiraju unaprijed. Da, navodno je jednom kada je vidio izvučene loto brojeve, isplanirao i vratio se uplatiti te brojeve prije izvlačenja.
Gospodin koji može isplanirati kako da spriječi određenu individuu da pojede šišmiša i da ovaj virus koji hara samo nestane je gospodin koji bi moj glas zaslužio. Međutim, gospodin koji govori ‘no međutim’ taj glas ne zaslužuje.
Daju li ‘no međutim’ dvije riječi istog značenja, jedna uz drugu, neku jaču simboliku rečenici ili stavu? Ako kažem da sam jeo loše začinjenu salatu, međutim, paprika je bila dobra – rekao sam točno to što sam htio. Ali ako sam jeo loše začinjenu salatu, no međutim paprika je bila dobra – jesam li jeo papriku iz vrta Edena?
Jesam, jezični sam nacist
Štedite svoje vrijeme gospodo, dragocjeno je. Nekad je bolje manje govoriti, a reći puno nego puno govoriti, a ne reći ništa. Počnite od sitnica. Ako ćete ući negdje ne govorite da ćete ući unutra. Znam da ući vani nećete. Popet ćete se gore? Znam to, kažite samo da ćete se popeti. Jasno je da se nećete popeti dolje i spustiti gore.
Jesam, jezični sam nacist. Sad bi trebao ići dio gdje kažem da sam na to ponosan – neću to reći, tj. napisati. Prema toj činjenici ne gajim ikakve posebne emocije. Ne radi se ni o tome da vrebam sugovornikove rečenice s namjerom da bih ga ispravio – radi se jednostavno o tome da mi neke stvari ‘zagrebu’ uho. Ako je slabiji poznanik, progutat ću tu bol. Ako je, pak, u pitanju bolji poznanik, ili ne daj Bože prijatelj – odmah ću presjeći i ukazati na grešku.
‘I tamo pored je mala kućica.’
‘Što je tamo?’
‘Mala kućica.’
Ne, nije. Tamo pored je ili mala kuća ili kućica. Umanjenica ukazuje na to da je nešto malo (sad već zadiremo i u sferu logike). Ako se ne koristi umanjenica, dodamo pridjev ‘mala’. No, dodati pridjev ‘mala’ ispred umanjenice? Zašto? Beskorisno je.
Dakako, pravilo vrijedi i u suprotnom smjeru – nema ‘velike kućerine’. Ima velike kuće ili kućerine.
Ne možete ne čuti kad neko upotrijebi ovakav pleonazam
Prvi ću priznati – biti svjestan ovog pravila zna pokvariti neke simpatične trenutke. Problem postaje što više ne možete ne čuti kad neko upotrijebi ovakav pleonazam. Možete tipkati na mobitelu u redu za blagajnu u dućanu, biti šesti u tom redu, a čuti kako gospođa koja upravo plaća govori blagajnici: ‘Dajte mi molim vas i jednu malu kesicu.’ Uh, zaboli. Osjećam se tad kao Neo nakon crvene tablete; moj sugovornik je agent Smith koji mrtvo-hladno ispaljuje pleonazme, a ja sam Neo koji se izvija da ih izbjegne.
To je što se tiče razgovornog jezika. Što se tiče pisane riječi, stvar koja mi ponajviše, kako se to u Dalmaciji kaže, ‘čini gricule’, je jedna koja je vrlo prisutna u pisanim medijima, najčešće na portalima i to među žutilom.
‘DOZNAJTE PRAVU ISTINU O XY!’
‘ZW JE REKAO TO, ALI EVO ŠTO JE PRAVA ISTINA!’
Kakva istina? Prava? Hm, čudno, mislio sam da je istina jedna. Da je nešto istina ili laž. Prava istina? Istina je istina. Istina je da je nebo plavo. Kako bi onda glasila ‘prava istina’ te tvrdnje? Kako mogu postojati i istina i prava istina? Ili prava istina nije primjenjiva na sve istine?
Kako mogu postojati i istina i prava istina?
Je li istina (obična) onda podkategorija laži? Ili nešto neutralno, između neistine i te slavne prave istine? Ili možda nepotpuna istina? Previše filozofiram, a jezik nije filozofija i vrlo je egzaktan – ne postoji, tj. nešto ne može biti ‘prava istina’ jer ako je istina, od toga ne može biti istinitije.
Kad netko kaže za nekoga: ‘Doći će i on Bogu na istinu!’, znači li to da će Bog o njemu znati istinu, ali će osoba u pitanju pravu istinu ipak nekako (bude li potrebe) skriti? Možemo to koristiti kao rupu u zakonu na sudu – prisegneš da ćeš govoriti istinu i samo istinu – i zezneš ih, jer nisi prisegnuo da ćeš reći pravu istinu, a ona je pravija i istinitija od istine koja nije sto posto istina nego očito neki kompromisni, nepotpuni oblik činjeničnog stanja. ‘Stoput izgovorena laž postaje istina.’ To je valjda to, istina je podatna da nikne iz ponavljane laži, ali prava istina ne može biti dijete laži? Ali, čekaj, kako uopće laž može postati makar ta ‘obična’ istina, pa da je se izgovori i milijun puta?
Evo, izgovorit ću milijun puta da su Tina i Nikša prodavaniji od Beatlesa, baš me zanima… Možda je to rješenje svih enigmi iz serije X-Files. Tagline serije je ‘The truth is out there’ – Mulder i Scully čitavo vrijeme traže istinu, naivci, umjesto da potraže PRAVU istinu!
I čekaj, što je onda ŽIVA istina? Okej, to je isto nešto očito jače od obične istine koja se srozala, to shvaćam, ali je li jača od prave istine?
Opet sam upao u filozofiju. Držat ću se ja jezika.
‘Eno, to ti je tamo, pokraj one male zastavice.’
‘Male zastave.’
‘Molim?’
‘Male zastave ili zastavice. Ne male zastavice. Pogriješio si.’
‘Ah… Ima jedna izreka – zatvoriš li vrata svim pogreškama, zatvorit ćeš ih i istini.’
‘Briga me. Uvijek imam – wait for it – PRAVU istinu!’
Ivan Huljić, klavijaturist, skladatelj i tekstopisac, godinama je bio član grupe Magazin, a kao samostalni autor već si je priskrbio brojne nagrade za suradnju s poznatim glazbenicima. Ivan je diplomirao pravo, a rado piše i izvan glazbenih okvira što je rezultiralo zajedničkom kolumnom s Marinom Pelaićem. S Marinom se zna i druži još od malih nogu. Dijele slične poglede na svijet i imaju isti smisao za humor te se sjajno nadopunjuju i jedan drugome doslovno završavaju rečenice. Upravo tako pišu i kolumnu za Mixer.hr – jedan započne, a drugi završi. Marin Pelaić, magistar je edukacije povijesti te engleskog jezika i književnosti. Vrijeme gubi na kreativno pisanje, a živce na Hajduk. (Ne)Sreću da upozna Ivana imao je za vrijeme srednje škole, kad su obojica pohađali filmski tečaj. Međusobno nadmudrivanje traje do dana današnjeg.