Draga mama,
pokušavam se sjetiti što te sve brine, pa da te odmah utješim.
Putovali smo kombijem – putujućom kućicom i još jednim osobnim autom koji je kao muha vozio oko nas. Na put smo ponijeli ogromno hrane i sokova, a našla se i koja čokolada među napolitankama. Za energiju. Miha Švent, najljepši među nama, kontrabasist, vozio je od po- četka do kraja, zato smo mu, bez šale, svi zahvalni. Tijekom vožnje čitali smo novine i časopise, razgovarali smo o Papi na čiji smo posjet kod kuće zakasnili, zapjevali vjenčić narodnih i još prije ponoći s osmijehom na usnama zaspali. Kao najstariji sam prije spavanja pogledao je li sve u redu, toplim dekama pokrio prijatelje, vozaču izmasirao vratne mišiće, provjerio jesu li prozori i vrata zatvoreni i zaspao.
Sljedećeg dana smo predvečer, svježi i odmorni, stigli u još napola prazan Sies Maries de la Mer. Stara poznanica Šukara, pazi sad, Tuyet Ha vinH, ljubazna gospođica srednjih godina (sedamnaest plus Kristove godine) rezervirala nam je sobu skoro u središtu grada. Lani je ansambl stanovao u uglednijoj vili, ali tamo ih ove godine vlasnici nisu željeli primiti samo zbog lanjskog preglasnog hrkanja. U Francuskoj smo, zato s Kokovićem dijelim francuski krevet.
Pisma iz Camarguea: Danas mi je često žao što te nisam i prije poslušao
To je onaj koji ima naočale kojima uz sunce u leđa može uzrokovati šumski požar. On ima ružičastu dekicu, ja na sreću zelenu, a to je zbog komaraca vesela činjenica. O redu i čistoći u našim sobama neću ti pisati, znaš da smo svi bili u vojsci.
Još iste večeri odvezli smo se gospodinu Claudu Dumasu, glavnom svećeniku koji je srce slavlja praznika svete Sare.
Prvi sam puta večerao u ciganskom logoru. Puhalo je i kišilo, zato smo se stiskali oko stola pod nekakvim improviziranim krovom autodoma. Gospodin župnik bio je jako dobre volje, prešla je i na nas i odmah smo zasvirali nekoliko udarnih. Kao šesti kotač u ansamblu svirao sam tamburin i polako se iz bijelca pretvarao u plavca jer sam nakon svake stvari dobio novu tamburinsku modri- cu. Za susjednim stolom sjedila je obitelj francuskih Cigana i zadovoljno nas slušala.
Imao sam malo tremu, ali sam je otjerao glasnim pjevanjem na svoj poznati jutarnji način. To najviše podsjeća na obično deranje, na takozvanu zubarsku tehniku vrlo glasnog pjevanja. Poglavar susjednog stola pitao me jesam li iz Andaluzije.
Oduševljeno mi je predstavio svoga sina koji nas je pratio na bongo bubnjevima. Dečku sam u mislima dao ime deratizator jer svojim sviranjem trajno uništava svu gamad u svojoj blizini, pa i plombe u zubima prisutnih bile su u ozbiljnoj opasnosti.
Drugi dan smo za zajutrak imali ručak kod gospođe Pisli, naše domaćice, dobrotvorke i privremene mame. Ta markantna Ciganka prije četiri se godine zaljubila u ansambl Šukar i predstavila ga drugim obiteljima iz Europe.
Bend je preporučila domaćinima, organizatorima slavlja, gradonačelnici, gostioničarima u mjestašcu, kod kojih smo i ove godine marljivo nastupali i skoro svaki dan svirali za večeru. Sjedili smo za dugačkim stolom, jeli ciganski gulaš i vrtjeli glave na sve strane jer nas je promatralo toliko dječjih očiju da smo im morali uzvraćati osmijehe. Usput, dobro su skuhali.
Pojeo sam i nešto salate.
Nećeš vjerovati, ali navečer sam bio na misi.
Bio je to pravi doživljaj. Crkva je bila dupkom puna. Cigani su neprestano ulazili i izlazili. Stalno su imali nešto važno za reći. Sve skupa me podsjećalo na osnovnoškolski razred za vrijeme nastave. Šest svećenika se trudilo privući njihovu pozornost. Na ogradu ulaza u kriptu objesili su dječje crteže; ispred njih su postavili kolica s invalidima, gore na prostoru pred oltarom Šukari su još čekali svoj nastup.
Vrhunac svake večernje mise bio je nastup nekog od ciganskih ansambla koji su došli na slavlje. Šukari su svake godine posebna atrakcija jer su jedini neciganski bend koji svira njihovu glazbu.
Zamisli Afroamerikance kako s harmonikama nabadaju tirolske polke.
I danas su potpuno očarali i u crkvi je zavladala svečana tišina. Bio je to jedan od onih trenutaka. Aplauz i zadnja molitva opet su me vratili na zemlju. Tu večer neću nikada zaboraviti.
Glavni svećenik, gospodin Dumas, imao je na svojoj svečanoj obrednoj odjeći umjesto križeva nacrtanu gitaru, logorsku vatru i plesačicu flamenka. Na oltaru je glavna relikvija bila napola trulo rebro čamca kojim se Sara navodno dovezla iz Palestine.
Nikakve ideologije i nikakvog izmišljenog bontona. Kao djeca prije no što zaspu.
Puni snova koji im smekšaju divlje crne oči.
Laku noć.
Pozdrav, Zoran
Stes Maries de la Mer, svibanj 1996.