Ovih dana svakoga dana pratimo priloge i slušamo razgovore s ljudima i o ljudima koji su svjedočili agresorskom zvjerstvu starom tri desetljeća u kojem je jedan grad podnio žrtvu za cijelu zemlju i svakog danas sretnog pojedinca. Vukovar.
Tijekom godina možda imamo dojam da smo sve već čuli i da, zapravo, sve znamo, ali ne. Uvijek čujemo nova poglavlja knjige tuge života onih koji su izgubili voljene. Najtužniji su oni koji ne znaju gdje su njihovi najdraži. Samo novinarska izvrsnost i ljudskost pojedinca može u izvještajima s mjesta dostojanstva izbjeći patetiku i donijeti ljubav na dlanu.
Minuciozno precizan u terminima
“Sandra, vaš je tata nestao, ubijen je, ne znate gdje je, mislite li da će netko doći i reći – ja znam gdje je tvoj otac, odvest ću te da vidiš gdje ti je tata?”, pitao je Amadeus medija, Andrija Jarak Sandru Rapčak, koja traži svog tatu.
U tom trenutku, jamčim vam, plakala je cijela Hrvatska. Ili onaj dio sposoban uočiti nijansu. Minuciozno precizan u terminima, filigranski točno, Jarak je napravio ključno – činjenicama udahnuo život, surovoj stvarnosti pripremio postelju za miran san i zgrijao mlijeko za topli kakao kako samo tate znaju.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Sandra i još tristotinjak Vukovaraca možda ni idućih pet godina neće naći tatu, ali ova simfonija uživo, tu potragu čini lakšom. Ako se od svega i dogodi ništa, kako bi u još jednoj igri riječi rekao Jarak, dogodilo se sve.
“Nema težeg novinarskog zadatka nego pratiti Dan sjećanja u Vukovaru, ali nema zadatka koji s većim ponosom možete raditi“, rekao je Amadeus medija na kraju specijalne emisije koju je minulog četvrtka vodio na a Novoj TV. Mogu dodati, nema ljepšeg osjećaja za potrebe teksta o televiziji izdvajati bravure takvih znalaca. Kao kad dođete u slastičarnicu i tata kaže – biraj kolač. Barem tri su u kategoriji nenadmašnih. Nije loše ni teško, ne griješiš nikako jer koji god da izabereš – super je, a kad god se vratiš, tvoj “slatki oltar” te čeka.
Zastava je tu, sve je dobro, još smo tu
Još jedan tata obilježio je Vukovar. Ime mu je Hrvoje Džalto i jedan je od dvojice hrabrih vojnika koji je uporno svaku večer prije sloma otpora podizao hrvatsku zastavu na Vodotoranj. Njegova kći Gabrijela Varga Ani Mlinarić s N1 televizije ispričala je svoja sjećanja. Imala je tada 18 godina.
“Svaki put kad bih izišla iz podruma pogledala bih prema Vodotornju – zastava je tu, sve je dobro, još smo tu”, kaže Gabrijela i dodaje da je majka, kada su zalihe zastava nestale, šivala nove za jutro.
Gabrijela se vratila u svoj grad i sretna je. Ponosna na tatu, ostaje tu. Znajući da će se kolona sjećanja i najboljih namjera prema Vukovaru vratiti. A sve s ciljem – da se ne zaboravi.
Naslovna fotografija: Nova TV