Priča o Helen Keller je priča o ženi koja je od djeteta koje je zamalo proglašeno djetetom s psihičkim poremećajima (što je bilo uobičajeno za 19. stoljeće) i nevrijednim bilo kakvog školovanja, postala široko poznata po sposobnostima učenja, pisanja i govora. U konačnici, Helen je postala prva gluhoslijepa žena koja je stekla fakultetsku diplomu, i to 1904. (Radcliffe College, današnji Cambridge), ostala je poznata kao spisateljica i aktivistica, a 1999. godine časopis Time ju je stavio na popis od 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu.
Ako imate priliku, pogledajte film “Čudotvorka“. Film prikazuje dio njezine priče, priču slijepe i gluhonijeme djevojčice (Helen Keller) i njezine učiteljice (Anne Sullivan). Ja sam ga prvi put sam pogledala prošle jeseni. I od tada, kada god osjetim zamor od naših današnjih okolnosti pandemije i inih kriza, ta me priča podsjeti na to koliko smo sami krojači svoje sreće, bez obzira na okolnosti.
Što je sve moguće postići ako ste spremni dati sve od sebe?
“Slijepa sam, ali vidim. Gluha sam, ali čujem“, napisala je Helen Keller 1929. godine za American Magazine. Malo je života koji do te razine zrcale što je sve moguće postići ako ste spremni dati sve od sebe i ako imate sreće imati uz sebe nekoga tko vam je beskompromisna podrška na putu. No, krenimo redom.
Helen se rodila 1880. godine kao zdravo dijete. No, s godinu i pol je oboljela od “moždane groznice” , vjerojatno se radilo o upali moždane ovojnice. Višemjesečnu bolest je preživjela, a kad je konačno ozdravila, više nije vidjela ni čula. Odrastajući, bila je sve više frustrirana nesposobnošću komunikacije te je uz sve to sve češće bila sklona čestim nasilnim i nekontroliranim ispadima – kako bijesa, tako i smijeha.
Ne mogavši se nositi s njom, njezini roditelji su se obratili za pomoć Alexanderu Grahamu Bellu, izumitelju telefona, koji je u to vrijeme radio s gluhom djecom. On im je preporučio Perkinsov institut za slijepe u Bostonu, koji su potom u kuću Kellerovih poslali Anne Sullivan da radi sa sedmogodišnjom Helen. Helen je u početku bila znatiželjna, no potom je bila prkosna, inatljiva te je odbijala suradnju prema uputama učiteljice.
U početku nije povezivala riječi koje bi joj Anne slovkala (tipkajući te riječi u njezin dlan) i predmete. Preokret se dogodio nakon otprilike mjesec dana i to prilikom posjeta zdencu s pumpom za vodu. Anne je, naime, jedan Helenin dlan stavila pod mlaz hladne vode, a u drugi dlan joj je tipkala riječ voda. Helen je to razumjela i tu je riječ potom ona otipkala na Anninoj ruci. I tako je krenulo. Tog je dana Helen naučila još 30 riječi.
Prva gluhonijema osoba koja je diplomirala
Nakon nekoliko mjeseci, nevjerojatno strpljiva i uporna učiteljica Anne i jednako tako nevjerojatno bistra učenica Helen počele su komunicirati jedna s drugom. Helen je potom pohađala je Wright-Humason školu za gluhe u New Yorku od 1894. do 1896. godine, 1896. upisala je Školu za mlade djevojke u Cambridgeu, a četiri godine kasnije upisala je koledž Radcliffe (današnji Cambridge) te uspješno diplomirala kao prva gluhonijema osoba 1904. godine.
Često kad zastanem nad nekim zadatkom i počnem sama sebi kukati kako mi je teško, ponovno pročitam citat koji sam davno zapisala iz njezine prve Priča o mom životu (1903.), koju je napisala za vrijeme studija.
“Vrlo malo knjiga potrebnih na raznim tečajevima tiskano je za slijepe, a ja sve moram sricati u dlan. Stoga mi treba više vremena za pripremu lekcija nego drugim djevojkama. Ima dana kada me pomisao da moram provesti sate čitajući nekoliko poglavlja, dok se druge djevojke smiju, pjevaju i plešu, čini buntovnom; ali ubrzo se nasmijem sama sebi nasmijem nezadovoljno iz srca.
Mixer jednog imidža: Marlene Dietrich i njezina senzualna drčnost
Jer, naposljetku, svatko tko želi steći znanje, mora se sam popeti do vrha brda, a budući da nema kraljevskog puta do vrha, ja ga savladavam cik-cak, na svoj način. Puno puta se okliznem, padam, stojim na mjestu, zabijam se u skrivene prepreke, gubim živce i opet pronalazim taj put, više pazim, gazim dalje, postižem malo, osjećam se ohrabreno, a u meni raste želja popeti se više i moći vidjeti širi horizont. Svaka borba je moja pobjeda”, napisala je Helen.
Fizička ograničenja nisu prepreka u ostvarivanju ciljeva
Iako je njezin život bio nevjerojatno savladavanje golemih poteškoća, vrijeme u kojem je živjela bilo je okrutno za ženu s invaliditetom. Društveni okovi su i inače uvijek teški za lomljenje. Tako se primjerice u 30-im htjela udati. Zaljubila se u Petera Fagana, ali njezina majka nije dopustila udaju jer je navodno smatrala kako se žene s tjelesnim invaliditetom ne trebaju udavati. U to se vrijeme invalidi često nisu mogli vjenčati.
I puno je još tema iz njezina života o kojima vrijedi pisati. No, za to mi nije dovoljna samo jedna kolumna. Ovu sam željela napisati iz perspektive života u kojem je fizičko ograničenje ostalo samo sjena nevjerojatnim postignućima. Iz današnje perspektive, Helen i Anne nisu izravno zaslužne za tehnologiju koja pomaže slijepim i gluhim osobama u komunikaciji. No, svojim su načinom života, predanošću i požrtvovanošću pokazale da fizička ograničenja nisu prepreka u ostvarivanju ciljeva.
Mixer jednog imidža: Nellie Bly ili priča o ženi koja je pomaknula granice mogućeg
Unatoč tim ograničenjima, Helen je za života objavila brojne knjige i eseje, putovala je svijetom, upoznala je šest američkih predsjednika i borila se za jednakost svih ljudi. Dobila je Predsjedničku medalju slobode. Nije imala jednake mogućnost kao drugi, ali je od svoga života napravila nevjerojatnu priču koja rijetko koga može ostaviti bez komentara. U konačnici, Helenin moto je bio: “Iako je svijet pun patnje, pun je i njezinog savladavanja”. I kada osjetite nemoć ili lupite o naizgled nesavladivu prepreku, sjetite se njezina života, upornosti i požrtvovanosti.