„In France, a skinny man died of a big disease with a little name
By chance his girlfriend came across a needle and soon she did the same
At home there are seventeen-year-old boys and their idea of fun
Is being in a gang called ‘The Disciples’ high on crack and totin’ a machine gun…“
Roger Nelson poznatiji kao Prince sipao je 1987. rap stihove u vanvremenskom funkee remek djelu o znaku vremena. Pjesma koja rezonira izvan vremena i prostora. Putuje, podcrtava, potpisuje.
Samoprozvani reperi koji bi htjeli biti kraljevi sadržaja i forme
Nimalo istodobno u nečijoj tuđoj Hrvatskoj dva su karikaturalna 50 something lika iz 4c osnovne Srđek i Prđek imali kulje iz hrvatskog, povijesti, pravopisa, logike, pristojnosti, ljudskosti i osnove korektnosti. Onda ih je bacilo u večernju školu. Tamo su se samoprozvali reperima koji bi htjeli biti kraljevi sadržaja i forme, a u stvarnosti muke muče s “ije” i “je”, “č” i “ć”, “s” ili “sa” od prve faze karijere. Takvi intelektualno atrofirani, ograničeni i netalentirani spoticali su se na osnovu pismenosti i nakon 22 godine mučenja objavili novi album kodnog imena jedan i jedan koji zahvaljujući odličnim beatovima producenata Setta i Kooladea jedva dobacuje minus dvojku. Ali kao i svaki idiotizam u vrijeme idiokracije su dobili svoj pljesak i apologete u nekoliko nekritičnih “prijatelja kritičara” unutar mainstream medija. Ili pak par statusa hvaljenja njihove retorike od prijatelja istih političkih opredjeljenja.
Pop Cooltura: Koliko brojkama točno mrzimo i preziremo našu glazbu, film, literaturu i pop kulturu
Za razliku od kolega im iz stare škole repa (Nered, Edo Maajka, TBF) koja je znala što će s ritmovima i rimama i od kojih su mogli naučiti bar pismenost kad talent, maštu i kreativnost nisu. Dotle su ova dva kakti kvart kapitalca nabijeni ne govorom mržnje nego podkapacitiranošću koja nije samo verbalna. Na stranu čak i maloumne tj neumne profašističke i nacionalsocijalističke ideološke muze, jebi ga, ako može Thompson zašto ne bi mogli i oni bacati rime za nepismene, i takvi su publika. Na stranu što se lik srpskog nomena omena Srđan Ćuk cijelo vrijeme pokušava predstaviti velikim Hrvatinom koji je jedva naučio samo U kao samoglasnik jedino uspijevajući zapamtiti, pa svoje komplekse i limitiranost umata u nepodojene rime bez zerice talenta. Na stranu što dotični pljuje po mainstream medijima ali onda poput kujice podvučena repa puzi pred Mojmirom Pastorčić jer treba svoje smeće promovirati.
Što manje argumenata, to više vrijeđanja i deranja
Na stranu što je 2005. isti javno nastupao i radio za SDP marketing kampanje da bi se potom pretvorio u hudog desničara. Sve batalit. Hrvatstvo kojim se takvi licemjerni jadnici rasipaju je impresivno samo debilima koji ne razaznaju što bi s mahanje šahovnicom, Vukovarom i desničarenjem. Niti bi bili sposobni razlikovati muhu od komarca, ali na jednaki izmet slijeću. Njihova matematika 1 i 1 je ispodkapacitirano “bacanje istine” koje je zapravo tek promocija nepismenosti i ograničenosti i koje može figurirati kao savršen album zatucanosti, neškolovanosti, ograničenosti. Što manje argumenata, to više vrijeđanja i deranja. Za stvarna rap remek djela posluhnut “Nojevu varku” novog Marčela koji u dva stiha poždere kompletnu diskografiju i leksik ovih dvaju mišića. On je cca svemir, a ove dvije tuge su Rvacka. Zatucana, nazadna, ograničena, nepismena, “legendarna”.
Pop Cooltura: Don’t Look Up – Ne gledajte gore, vratovi će vam se pokočit’
Da atrofirana ljevica nije mlitavija od jednako mozgom deficitarne desnice i da hrvatsko pravosuđe nije smijurija veća od njihova albuma, ovo bi u uređenoj državi bilo djelo koje zaslužuje slušateljske tužbe zbog javnog promoviranja govora mržnje. Nije ovdje čak problem etičke naravi i opravdanja govora mržnje u pjesmama koje ćete braniti slobodom govora i izražavanja, stvar je daleko eklatantnija. No, o tome možete debatirati s ljudima koji nisu klekli pod najkukavičkijim razdobljem Hrvatske povijesti, razvili crne zastave i prozvali to vremenom svoje inspiracije. I nikad bjelodanijeg dokaza koliko je irelevantna, nepotrebna, promašena i niškoristi rvacka glazbena kritika.
Nasreću, post festum je izdavač albuma Menart odreagirao i prizvao zdrav razum, raskinuvši suradnju s bendom i povlačeći album iz prodaje te sa svih streaming servisa. Ne, nije svaka reklama dobra reklama i nije važno da se priča, makar i loše. Važno je da se stopira zlo i da ga se nazove svojim imenom. Dno dna.
„Hurricane Annie ripped the ceiling of a church and killed everyone inside
You turn on the telly and every other story is tellin’ you somebody died
A sister killed her baby ’cause she couldn’t afford to feed it
And yet we’re sending people to the moon
In September, my cousin tried reefer for the very first time
Now he’s doing horse, it’s June, unh…“.
Istodobno, u jednoj paralelnoj Hrvatskoj slavi se ljubav
Istodobno, u jednoj paralelnoj Hrvatskoj koja slavi ljubav i neke pozitivne ljudske vrijednosti, vozim za Zagreb na snimanje. Vrtim radio stanice. Sve igraju taj promukli nazalni rašpani glas. “Sjeti se, okreni list pod slovo A…”. Pojačam nek trešti. Spuštam prozore, kvareći Akiju stvar pjevamo u sav glas, ali duet smo. I suza suzu. Onako. Niotkuda. Od srca valjda. Lije li ga lije. Za osjećajem koji je taj glas nosio. Za svim tim ljubavnim i prolaznim patosima uz koje se silno volimo prisloniti u životu.
Nikad nisam bio osobiti fan Valjka. Premainstreamaški je to bilo mozgu klinca nadrkanog na komercijalu kojem su 80-e mijenjale pelene. Kičma, Idoli, Boa, Haustor, Brejkersi, to su bile frekvencije skakanja. Ali iz nekog razloga Akijev glas u tim generacijskim himnama je uvijek pasao. Kao i Oliver, on nikad nije bio samo pjevač. Bio je glas. Taj glas. The glas. Lik mokar do kože okupan u znoju u svečanim košuljama od prvog do zadnjeg takta. Lik u kojem je Hus našao svoj savršen glas. Dodajem gas. Aki ne staje.
Obožavao sam ga čuti dok širi taj neki feelgood vibe. “Gledam je dok spava”, “Uhvati ritam” i “Anju” i “U prolazu”, balade “Pusti nek traje” i “Kada me dotakne” su ježile, “Ugasi me“ je pokretala, “Ostani s njim2 je godila, ali “Zagreb ima isti pozivni”. Bože mili, koliko je to dobre pršteće energije stvar. Tamo gdje kraljuje “Nikol” Zvijezda, “Tako lijepa” Boe, “Moja prva ljubav” ili “Ula ulala” Haustora. Prelijepa pjesma. One iz koje vidiš tu djevojku i te cure kojima Aki pjeva, osjetiš im ruke i usne i oke i kose. Izvlači takvu čistu ljubav, čudo jedno. Jedna od najljepših komada tih tuđih 80.-ih. I ne sumnjam da stotine tisuća nalaze i nađu bar po jednu takvu svoju. Aki je isto bio stranica dnevnika jednog toplijeg i ljudskijeg i nježnijeg vremena.
Vozim. U prolazu. S jednom nogom tu, drugom prema izlazu. “U ušima mi zvoni tvoj smijeh…”. 041.
“When a rocket ship explodes and everybody still wants to fly
But some say a man ain’t happy unless a man truly dies. Oh why?
Sign o’ the times mess with your mind. Times. Time…