Subota, 23 ožujka, 2024

Pop Cooltura: Gdje ste bili 2022. i koliko je moralno živjeti i raditi išta u ratno doba?

Cijeli planet bi trebao stati i ne mrdnuti dok ne prestane svaki komad rata na globusu. Ono, u zeru. Do zadnjeg pucnja. Koliko god zvuči suludo naivno i utopijski, to bi bilo jedino ispravno, humano i real deal rješenje

Jeka “Disibijou četrspete” na ovim je terenima podsjećala na onu skoro postmodernističku “Disibijou devesprve”. Sprdali bi se s tih domoljubnih političkih korektnosti i mjerkanja točnih strana povijesti svi koji su osvojili kviska na više od jednog samoglasnika u srednjoj školi. Ali onda se nakon intervencija šišmiša s wuhanskih tržnica kao (ne)službenog narativa koronavirus pandemije i njihove podgrijane juhe počela komunicirati “dvajsdruga”. Pojavila se slika jednog prilično zastrašujućeg ruskog 69-godišnjaka uskih očiju koji u životu nije upoznavao isti broj poza iz Kama sutre. I tada su karikature prestajale biti smiješne.



Kao što su vam starci znali gdje su bili kad je umro Tito, vi na kojem ste igralištu igrali basket kad je stigla vijest o pogibiji Dražena Petrovića, tako nam djeca znaju gdje su bili kad je počeo rat nad Ukrajinom. Činilo se da smo svi udaljeni bitnim vremenskim i generacijskim kanjonima, ali u stvarnosti svi smo zapravo izdisali na istom mjestu. U kurcu.

Jer ne mogu ništa napraviti?

S jedne strane planeta uništava se zemlja, ginu ljudi, masovni egzodus iz ukrajinskih Vukovara podsjeća na jedva 30 godina flashbacka, a 500 zračnih kilometara dalje počinje nova sezona Plesa za zvijezdama i kroničnog peemesa bez zvijezda. Ljudi piju kave i nastavljaju svoje civilne živote i slijeganje ramenima. Jer ne mogu ništa napraviti. Jer. Ne. Mogu. Ništa. Napraviti.

Na stranu sve geostrateške i geopolitičke analize učenih i pametnih ljudi s puno titula ispred imena kojima će svjedočiti značajan akademski staž, o tome što se događa na pop kulturnim relacijama Rusije i Ukrajine, ali neka od ključnih pitanja doba vaše djece su ona najbaznija. I najtočnija. I nimalo filozofska, literarna i generalna. Koliko je moralno živjeti, raditi išta i pretvarati se da život ide dalje? I što bi zapravo trebali napraviti jer napraviti ne možemo ništa? Jesmo li stvarno nemoćni ili samo okrutni, sebični i egocentrirani? Znate ona pitanja u kojima je odmah sugeriran i odgovor, pa tim psihološkim metodama razjebavanja garda slabijih sugovornika oni verbalatori odmah manipuliraju smjer kojim žele voditi komunikaciju. Taj.

Treba li svijet stati?

Treba li svijet stati, pitao vas je friend. Kao, kaj bi sad trebali? Sitno više od blokiranja Rusije od strane Purn Huba, TikToka i Netflixa. I odlučnih i najoštrijih osuda ruskog ratnog režima od strane svjetskih lidera.

Zapravo, trebao bi. Da. Baš to. Da već ne stoji, trebao bi stati. Full. Cijeli planet bi trebao stati i ne mrdnuti dok ne prestane svaki komad rata na globusu. Ono, u zeru. Do zadnjeg pucnja. Koliko god zvuči suludo naivno i utopijski, to bi bilo jedino ispravno, humano i real deal rješenje. Izvolte drugovi oružari, odjebite. Jedina ljudska normalna empatijska reakcija bila bi zaustaviti svaku djelatnost. Vrlo ekonomski, putnički, kulturnjački, energetski, zdravstveno, religijski, susjedski. Bez obzira s koje strana rata mišljenja dolazili solidarnost s ljudima čija djeca umiru zbog tuđih vojnih hunti zadnja je linija humanog. „Stalo nam je“ moment. Samo nema ljudi, jebiga. Cesarićeva kap je netaknuta.

Bio jednom jedan Antoine de Saint-Exupery. Pisao je o Malom princu. Slavili su njegovu filozofiju nakon autorove smrti. Mali princ i njegov pilot bi stali i gledali planet. Ne bi slijegali ramenima i pristali ostati tužni. Bio jednom i jedan George Orwell i njegova 1984. čija se numerologija ljudskih beštija i zvjerinjaka po potrebi prilagođavala postmodernizmima 21. vijeka. Bio jednom jedan Roberto Benigni koji je svom sinu život u logoru pretvarao u pjesmu i igrokaz. “Život je lijep”.

Samo su se držali za maštu

Jedan od dokaza da svijet ide k vragu je to da kulturni režimi država ne stavljaju crtić “Soul” u lektire. Prekrasna, simpatična, životna, neljigava, disneyjevska priča potrebna ljudima i “ljudima” danas. O tome što jako često pogrešno zovemo soulom, iz perspektive jednog susjednog simpa jazz pijanista i glazbenog učitelja koji kreće na putovanje od sebe do sebe. Filmčina snage jednog Up, Big Hero 6, prvih Monsters Inc. Film za odrasle pa tek onda djecu koji fakat odgovara na sva pitanja s bilo koje strane nebesa dolazili. Baš onaj koji te zašteka malo o životu.

Bilo je puno takvih kreativnih, naivnih i metaforičkih utopija koje su zapravo djelovale u daleko stvarnosnijem smislu od onih klasičarskih odmahivanja rukom – glazba ne mijenja svijet, ah to je samo glazba, ah to je samo knjiga, ah to je samo film. Bilo je i tisuća parova koji su u ova vremena odlučili postati roditelji i gledati svoju djecu u oči kad im govore kako je svijet prekrasno mjesto za življenje. Bez figa za leđima ili u džepu. Ah, to je samo život. Kao strip, knjiga, pjesma ili film.

Sve je ok, svi su oni bili u pravu. Samo su se držali za maštu, kreaciju, art i talente. Ratovi su im bili izvan rječnika i tema ispijanja kava. O tim vremenima i ljudima biste mogli. Ne trebali. Nikako ne trebali. Tko god vam je ikad prišao s konstrukcijom “trebali bi”, trebali ste ga poslat’ u vražju mater i sasut’ s pedesetak kičenih vulgarizama made by Balkan.

Digod si bijou dvije tisuće dvadeset i druge, prijatelju i prijateljice, na pogrešnoj si strani.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime