Subota, 1 listopada, 2022

Život na sjeveru: Crveno upozorenje za čovječanstvo

Budimo iskreni, ne trebaju nam izvješća da bismo vidjeli koliko loše stojimo: požari gutaju cijele otoke i pokrajine, polusatne kišne nevere razaraju domove i infrastrukturu, nepregledne sante leda otapaju se brzinom svjetlosti, a tone smeća veličine države plutaju oceanima

Klimu smo promijenili s lošega na gore, srljamo u propast i budućnost nam je sve samo ne svijetla. Tako bi se u jednoj apokaliptičnoj rečenici mogao sažeti zaključak posljednjeg, ujedno i najopsežnijeg UN-ovog izvješća o klimatskim promjenama koje nas, kao nikada prije, alarmantno upozorava kako nam se ne piše dobro.



Ovoga su puta, kažu, izdali doslovno najjači alarm: crveno upozorenje za čovječanstvo. Stručnjaci predviđaju da će se do kraja stoljeća razina mora podići za čak 2 metra, temperature će do 2040. biti 1,5 stupnjeva više, a prirodni ekstremi sve razorniji i učestaliji. 

Požari gutaju zemlje, nevere razaraju domove, tone smećaju plutaju oceanima…

Premda su posljednjih godina brojna istraživanja vodećih svjetskih klimatologa i znanstvenika na tom području upozoravala na navedeno – akcije i reakcije vrtile su se oko uobičajenih ‘tresla se brda, rodio se miš’. Brojne konvencije o zaštiti klime, uključujući onu posljednju iz Pariza, nisu promijenile gotovo ništa, pa se opet postavlja pitanje hoće li nas ovo konačno i pokrenuti, ili smo doista odabrali put bez povratka i jednostavno nas više nije briga.

Većina se, zahvaljujući dostupnim podacima, izgleda odlučila za ovu drugu opciju. I baš zato danas je više nego ikada važno da ona druga manjina, kojoj se trudim pripadati i kojoj je još stalo, bude glasna, da upozorava, da se aktivira, ali prvenstveno educira kako je riješenje upravo u nama samima i nadohvat ruku. Jer budimo iskreni, ne trebaju nam izvješća da bismo vidjeli koliko loše stojimo: požari gutaju cijele otoke i pokrajine, polusatne kišne nevere razaraju domove i infrastrukturu, nepregledne sante leda otapaju se brzinom svjetlosti, a tone smeća veličine države plutaju oceanima.
Ako baš ne želimo, ne moramo niti gledati toliko daleko, dovoljno je, primjerice, pogledati oko sebe; otpad u rijeci, smeće u parkovima i na livadama, prepune kante i odbačeni ostatci svega i svačega vire svuda oko nas.

Kako jedna ‘obična’ perilica rublja može ugroziti morski i naš svijet?

Zemlja nije u stanju procesuirati svo smeće kojom je zatrpavamo

Da, ne piše nam se dobro i lijepo smo se usosili pa sada ubiremo plodove svoje nebrige – jer nismo imali niti snage, niti hrabrosti slijediti onu staru indijansku poslovicu koja kaže: “Zemlju nismo naslijedili od potomaka nego smo je posudili od svoje djece”. Ali avaj, mi smo je zarobili i odlučili uništiti.
Tako smo spalili pola Amazone jer nam trebaju površine kako za industriju prehrane, tako i za obrađivanje, u australskim smo požarima uništili stotine tisuća životinja i njihovih prirodnih staništa, a sibirske šume guše se u dimu i plamenu. Nadalje, riba jedva preživljava u morima i oceanima prepunima plastike i otpada, meso smo napucali antibioticima, a povrće i voće smo genetski modificirali i ‘pojačali’ im i boju i okuse.
Usput smo ispušnim plinovima zagadili zrak, oštetili ozon i otopili led koji nezaustavljivo mijenja oceanske struje. Stoga, nije niti čudno da smo zaglibili u današnjim ekstremnim vremenima u kojima je priroda sve okrutnija, a klima sve ekstremnija – jer zemlja naprosto nije u stanju procesuirati svo smeće kojom je zatrpavamo.
Tako ćemo se već u skoroj budućnosti suočiti s novom tragedijom; ozbiljnim valom klimatskih izbjeglica koji će u potrazi za kakvim takvim domom, bježati sa spaljene zemlje, s poplavljenih područja i iz zadimljenih gradova.
No, na nažalost mjesta je sve manje, a resursi se za tekuću godinu obično potroše već na polovici iste. Da, ne piše nam se dobro jer mi se češljamo, dok sela gore! 

Život na sjeveru: Second hand svije(s)t

Krenimo od samih sebe – male stvari u konačnici daju velike rezultate

I što nam je činiti? Pa za početak krenimo od nas samih. Odvojimo otpad, pokupimo smeće sa zelene površine i bacimo ga u obližnji koš, jedimo manje mesa, upotrebljavajmo prirodnu kozmetiku koja nije testirana na životinjama, opskrbimo se na tržnici i kod lokalnog proizvođača, koristimo platnene umjesto plastičnih vrećica i raspitajmo se što kupujemo.
Nadalje, šetajmo umjesto da se vozimo, kod svakog trošenja zapitajtmo se da li nam je to i to doista potrebno i koliko je određeni proizvod štetan za okolinu i upozorimo ljude ako smo svjedoci da zagađuju prirodu…
Vjerujte mi, puno je malih stvari koje u konačnici mogu dati velike rezultate, o čemu svjedoče i neki od sljedećih primjera. Islanđani su redom kupovali zubne paste bez ekstra pakiranja, i tako su sa tržišta izbacili upravo one proizvođace koji su zubne paste nudili u kartonskim kutijama, Šveđani su prvaci u recikliranju otpada pa godišnje više otpada zbrinu nego ga proizvedu, Dancima nema premca u korištenju prirodne energije vjetra, a Izraelci su se, primjerice, preko noći okrenuli vegetarijanstvu nakon što je video s brutalnim zlostavljanjem životinja na prehrambenim farmama postao viralan i zaprepastio naciju. Taj su trend slijedili i brojni drugi pa su se neki od vodećih mesnih restorana pretvorili u vegetarijanske meke.

Svijetli primjeri ekološke osviještenosti skandinavskih zemalja

U Norveškoj se sve glasnije govori o prestanku ekspolatacije nafte i plina te okretanju obnovljivim izvorima energije, a već od malih nogu ovdje se djecu uči koliko je boravak u prirodi važan, zašto je bitno reciklirati i kako staro – uz male preinake – možemo pretvoriti u novo. I u Hrvatskoj su se stvari pokrenule pa je nedavno zabranjena upotreba jednokratnih plastičnih vrećica što je hvale vrijedno. Unatoč svijetlim primjerima, mi i dalje tapkamo u klimatskom mraku i da, ne piše nam se dobro, a ove kapi u moru smeća kojim smo okruženi, svijetli su primjeri da se ipak može drugačije i bolje.

Jasno je kako više nema vremena za upozorenja, a još manje za izvješća i rokove, jer možda smo upravo mi posljednja generacija koja svjedoči relativno normalnom životu na ovom planetu. I baš zato nosimo veliku odgovornost. A nije da nismo mogli drugačije.
Još davno upozoravali su nas i starosjedioci na ono što nas čeka, ako nastavimo sa svojim navikama. 

Odgovorni i dok jedemo: Ovo je 5 najboljih i najgorih namirnica za okoliš

Proročansko pismo indijanskog poglavice – koje nismo shvatili ozbiljno

“Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da će oni poštovati zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga.

Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome. Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njenog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. 

Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je gustara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je kraj življenja i početak borbe za preživljavanje.”

To su dijelovi dirljivog pisama indijanskog poglavice Seattlea koje se ubraja među najljepše i najdublje misli koje su ikada izrečene o čovjeku i prirodi. On ga je godine 1854. uputio tadašnjem američkom predsjedniku, nakon što je ovaj izrazio želju da kupi velika područja indijanske zemlje obećavši rezervat domorodcima.
Ovi izrazi plijene svojom ljepotom i osjećajem za prirodu te povezanošću s čovjekom, a neumanjenom snagom opominju suvremenog čovjeka da se suoči s posljedicama svojih odluka.

Da, ne piše nam se dobro jer crveni alarm se upalio. I zato okrenimo se onoj Ghandijevskoj i “Budimo promjena koju želimo vidjeti u svijetu” – odmah i sad.

________________________________________________________________________

Zoran Šabić rođen je 1977. u Sinju, diplomirani je novinar i medicinski tehničar po zanimanju. Završio je srednju medicinsku školu u Splitu i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, nakon kojeg je ostvario zapaženu novinarsku karijeru te surađivao sa svim istaknutijim hrvatskim lifestyle medijima. Radio je i u UNICEF-u, a s punih 37. godina preselio se u Oslo iako nikad nije planirao živjeti u Norveškoj… Danas tečno govori norveški, obožava modu i putovanja te, unatoč godinama, planira vječno ostati mlad.

Pročitajte još...

Dunja Mazzocco Drvar: Onečišćenje zraka je uzrok i brojnih psihičkih bolesti!

Dunja se s početkom klimatološke jeseni pridružila stručnjacima u Društvu za oblikovanje održivog razvoja (DOOR) koji se bave ublažavanjem klimatskih promjena i suzbijanjem energetskog siromaštva. Jedna je od najboljih sugovornica koja nam može objasniti klimatske promjene i održiv razvoj, u Hrvatskoj i u svijetu.

Živjeti green prilikom kupnje namirnica nije više izbor – nego potreba!

Kako unaprijed isplaniranim odlaskom u trgovinu možete dati svoj doprinos zaštiti okoliša i smanjenju nepotrebnog gomilanja otpada?

Nekretnine na eko način: Zašto je pametno ulagati u zelene zgrade?

Zgrade su značajan faktor u zagađenju okoliša, jer se za njihovu izgradnju troše znatni resursi i velike količine energije. No, ne i 'eco friendly' zelene zgrade koje su i financijski isplative - rijetko kad ekologija i ekonomija idu tako dobro zajedno kao kod ekološki održivih zgrada

Locavore pokret brine o okolišu, čuva zdravlje i osnažuje lokalnu zajednicu

Značenje izraza karnivor (mesojed), herbivor (biljojed) i omnivor (svejed) naučili smo još u osnovnoj školi, no znate li tko su locavore? Pokret koji je započeo u Americi, osvojio je svijet, a u Hrvatskoj smo ga više nego ikad postali svjesni ove godine

Povezano

Život na sjeveru: Ljubav, najveća od svih!

Je li je moguće voljeti nekog tko sije toliku mržnju i do kada ćemo mi tako ljubazno i kulturno prihvaćati, tolerirati i opraštati onima koji zbog bilo kakvih razloga i u ime bilo koga, ili čega hladno siju teror i smrt pokušavajući nas zastrašiti? Pa zatucana gospodo od sviju nas koji smo u manjini i koji smo drugačiji, odgovor je vrlo jednostavan – dokle god bude trebalo. Jer ono sto nas ne ubije, znate već.

Život na Sjeveru: Za razliku od Hrvatske, žene su u Norveškoj – kraljice, pa onda sve ostalo!

Jedna lijepa izreka kaže: 'Nijedna nacija ne može doseći visine slave ako vam žene nisu rame uz rame s vama.' A žene su u Norveškoj najdalje dogurale, za razliku od nekih društava u kojima se još doživljavaju onako više za madraca, a manje za mudraca

Život na sjeveru: Slava Ukrajini i narodu koji ne otima tuđe

I dok ukrajinska djeca i majke bježe u neki sigurniji svijet, a vojnici na čelu s pravim vođom ostaju braniti svoju zemlju, agresor se bori za jedno veliko ništa jer svi vrlo dobro znamo kako je oteto – prokleto i to je najveća istina. Zato Slava Ukrajini i narodu koji ne otima tuđe

Život na sjeveru: Zašto su Norvežani, prava nordijska nacija, rekli ne Zimskim olimpijskim igrama?

Norvežani s nestrpljenjem očekuju i ovogodišnje Igre u Pekingu, za koje je i Oslo bio jedan od gradova kandidata. Iako je međunarodna (sportska) javnost favorizirala upravo norvešku metropolu, Parlament nije dao zeleno svjetlo navedenom projektu

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime