Klimu smo promijenili s lošega na gore, srljamo u propast i budućnost nam je sve samo ne svijetla. Tako bi se u jednoj apokaliptičnoj rečenici mogao sažeti zaključak posljednjeg, ujedno i najopsežnijeg UN-ovog izvješća o klimatskim promjenama koje nas, kao nikada prije, alarmantno upozorava kako nam se ne piše dobro.
Ovoga su puta, kažu, izdali doslovno najjači alarm: crveno upozorenje za čovječanstvo. Stručnjaci predviđaju da će se do kraja stoljeća razina mora podići za čak 2 metra, temperature će do 2040. biti 1,5 stupnjeva više, a prirodni ekstremi sve razorniji i učestaliji.
Požari gutaju zemlje, nevere razaraju domove, tone smećaju plutaju oceanima…
Premda su posljednjih godina brojna istraživanja vodećih svjetskih klimatologa i znanstvenika na tom području upozoravala na navedeno – akcije i reakcije vrtile su se oko uobičajenih ‘tresla se brda, rodio se miš’. Brojne konvencije o zaštiti klime, uključujući onu posljednju iz Pariza, nisu promijenile gotovo ništa, pa se opet postavlja pitanje hoće li nas ovo konačno i pokrenuti, ili smo doista odabrali put bez povratka i jednostavno nas više nije briga.
Većina se, zahvaljujući dostupnim podacima, izgleda odlučila za ovu drugu opciju. I baš zato danas je više nego ikada važno da ona druga manjina, kojoj se trudim pripadati i kojoj je još stalo, bude glasna, da upozorava, da se aktivira, ali prvenstveno educira kako je riješenje upravo u nama samima i nadohvat ruku. Jer budimo iskreni, ne trebaju nam izvješća da bismo vidjeli koliko loše stojimo: požari gutaju cijele otoke i pokrajine, polusatne kišne nevere razaraju domove i infrastrukturu, nepregledne sante leda otapaju se brzinom svjetlosti, a tone smeća veličine države plutaju oceanima.
Ako baš ne želimo, ne moramo niti gledati toliko daleko, dovoljno je, primjerice, pogledati oko sebe; otpad u rijeci, smeće u parkovima i na livadama, prepune kante i odbačeni ostatci svega i svačega vire svuda oko nas.
Kako jedna ‘obična’ perilica rublja može ugroziti morski i naš svijet?
Zemlja nije u stanju procesuirati svo smeće kojom je zatrpavamo
Da, ne piše nam se dobro i lijepo smo se usosili pa sada ubiremo plodove svoje nebrige – jer nismo imali niti snage, niti hrabrosti slijediti onu staru indijansku poslovicu koja kaže: “Zemlju nismo naslijedili od potomaka nego smo je posudili od svoje djece”. Ali avaj, mi smo je zarobili i odlučili uništiti.
Tako smo spalili pola Amazone jer nam trebaju površine kako za industriju prehrane, tako i za obrađivanje, u australskim smo požarima uništili stotine tisuća životinja i njihovih prirodnih staništa, a sibirske šume guše se u dimu i plamenu. Nadalje, riba jedva preživljava u morima i oceanima prepunima plastike i otpada, meso smo napucali antibioticima, a povrće i voće smo genetski modificirali i ‘pojačali’ im i boju i okuse.
Usput smo ispušnim plinovima zagadili zrak, oštetili ozon i otopili led koji nezaustavljivo mijenja oceanske struje. Stoga, nije niti čudno da smo zaglibili u današnjim ekstremnim vremenima u kojima je priroda sve okrutnija, a klima sve ekstremnija – jer zemlja naprosto nije u stanju procesuirati svo smeće kojom je zatrpavamo.
Tako ćemo se već u skoroj budućnosti suočiti s novom tragedijom; ozbiljnim valom klimatskih izbjeglica koji će u potrazi za kakvim takvim domom, bježati sa spaljene zemlje, s poplavljenih područja i iz zadimljenih gradova.
No, na nažalost mjesta je sve manje, a resursi se za tekuću godinu obično potroše već na polovici iste. Da, ne piše nam se dobro jer mi se češljamo, dok sela gore!
Krenimo od samih sebe – male stvari u konačnici daju velike rezultate
I što nam je činiti? Pa za početak krenimo od nas samih. Odvojimo otpad, pokupimo smeće sa zelene površine i bacimo ga u obližnji koš, jedimo manje mesa, upotrebljavajmo prirodnu kozmetiku koja nije testirana na životinjama, opskrbimo se na tržnici i kod lokalnog proizvođača, koristimo platnene umjesto plastičnih vrećica i raspitajmo se što kupujemo.
Nadalje, šetajmo umjesto da se vozimo, kod svakog trošenja zapitajtmo se da li nam je to i to doista potrebno i koliko je određeni proizvod štetan za okolinu i upozorimo ljude ako smo svjedoci da zagađuju prirodu…
Vjerujte mi, puno je malih stvari koje u konačnici mogu dati velike rezultate, o čemu svjedoče i neki od sljedećih primjera. Islanđani su redom kupovali zubne paste bez ekstra pakiranja, i tako su sa tržišta izbacili upravo one proizvođace koji su zubne paste nudili u kartonskim kutijama, Šveđani su prvaci u recikliranju otpada pa godišnje više otpada zbrinu nego ga proizvedu, Dancima nema premca u korištenju prirodne energije vjetra, a Izraelci su se, primjerice, preko noći okrenuli vegetarijanstvu nakon što je video s brutalnim zlostavljanjem životinja na prehrambenim farmama postao viralan i zaprepastio naciju. Taj su trend slijedili i brojni drugi pa su se neki od vodećih mesnih restorana pretvorili u vegetarijanske meke.
Svijetli primjeri ekološke osviještenosti skandinavskih zemalja
U Norveškoj se sve glasnije govori o prestanku ekspolatacije nafte i plina te okretanju obnovljivim izvorima energije, a već od malih nogu ovdje se djecu uči koliko je boravak u prirodi važan, zašto je bitno reciklirati i kako staro – uz male preinake – možemo pretvoriti u novo. I u Hrvatskoj su se stvari pokrenule pa je nedavno zabranjena upotreba jednokratnih plastičnih vrećica što je hvale vrijedno. Unatoč svijetlim primjerima, mi i dalje tapkamo u klimatskom mraku i da, ne piše nam se dobro, a ove kapi u moru smeća kojim smo okruženi, svijetli su primjeri da se ipak može drugačije i bolje.
Jasno je kako više nema vremena za upozorenja, a još manje za izvješća i rokove, jer možda smo upravo mi posljednja generacija koja svjedoči relativno normalnom životu na ovom planetu. I baš zato nosimo veliku odgovornost. A nije da nismo mogli drugačije.
Još davno upozoravali su nas i starosjedioci na ono što nas čeka, ako nastavimo sa svojim navikama.
Odgovorni i dok jedemo: Ovo je 5 najboljih i najgorih namirnica za okoliš
Proročansko pismo indijanskog poglavice – koje nismo shvatili ozbiljno
“Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da će oni poštovati zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga.
Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome. Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njenog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.
Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je gustara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je kraj življenja i početak borbe za preživljavanje.”
To su dijelovi dirljivog pisama indijanskog poglavice Seattlea koje se ubraja među najljepše i najdublje misli koje su ikada izrečene o čovjeku i prirodi. On ga je godine 1854. uputio tadašnjem američkom predsjedniku, nakon što je ovaj izrazio želju da kupi velika područja indijanske zemlje obećavši rezervat domorodcima.
Ovi izrazi plijene svojom ljepotom i osjećajem za prirodu te povezanošću s čovjekom, a neumanjenom snagom opominju suvremenog čovjeka da se suoči s posljedicama svojih odluka.
Da, ne piše nam se dobro jer crveni alarm se upalio. I zato okrenimo se onoj Ghandijevskoj i “Budimo promjena koju želimo vidjeti u svijetu” – odmah i sad.
________________________________________________________________________
Zoran Šabić rođen je 1977. u Sinju, diplomirani je novinar i medicinski tehničar po zanimanju. Završio je srednju medicinsku školu u Splitu i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, nakon kojeg je ostvario zapaženu novinarsku karijeru te surađivao sa svim istaknutijim hrvatskim lifestyle medijima. Radio je i u UNICEF-u, a s punih 37. godina preselio se u Oslo iako nikad nije planirao živjeti u Norveškoj… Danas tečno govori norveški, obožava modu i putovanja te, unatoč godinama, planira vječno ostati mlad.