Rat je zvjerstvo ljudskog uma. Sa sobom nosi fizička zvjerstva koja ostavljaju duboke psihofizičke traume.
Kopati po tim ranama mogu samo najodvažniji i najiskreniji ljudi, a ljudsku priču koja nije patetično topla nego realno toplo-hladna, a pokatkad i okrutno ledena na ekran mogu prenijeti samo talentirane zanatske duše. Dvije takve su Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski, a spojile su se u filmu “Veće od traume”. Dokumentarac je to koji progovara o vukovarskim žrtvama silovanja devedesetih godina, a svjetsku premijeru imao je na aktualnom ZagrebDoxu.
Upornost i hrabrost dva su ključna pojma koja razbijaju tmurne oblake
Višnja, Marija, Katica i Ana – ženski kvartet po svemu različitih karaktera koje veže ista nit – trauma – pratimo na terapijskoj grupi udruge Sunčica. Iako na početku filma imamo osjećaj da sunca nema ni u tragovima kako on klizi prema kraju, tako se i sunce života probija kroz oblake. Upornost i hrabrost, rekli bismo, dva su ključna pojma koja razbijaju sve tmurne oblake. Upornost u želji da se riješimo težine i hrabrost suočavanja s traumom i obračuna s njom. Pribačić i Puhlovski uspjele su kod gledatelja izazvati dva osjećaja – težinu i divljenje. Težak je sadržaj, a divljenje izaziva odlučnost kojom se žene nose sa svojim životom.
Katica, ljubiteljica motora, na početku se čini vrlo krutom i otvoreno nepovjerljivom prema bilo kome na svijetu, na kraju filma pronalazi osobu kojoj počinje otkrivati priču svog života. Dok izgovara užasnu rečenicu – “Bila sam im igračka”, u njenom oku na sekundu uviđamo iskru koja vrišti – nikome više nikad neću biti igračka, bit ću žena koja ide naprijed. U svom prisjećanju na užase rata Marija otkriva da je bila zatočena u jednoj kući u selu i svaki dan joj je majka dolazila pod prozor, a “oni” dopuštali da joj mahne.
“Cilj iz dana u dan bio mi je mahnuti majci, ako sam živa”, kaže. Živa je i sad svima zadovoljno, veselo i zdravo maše iz Zagreba.
Nema te selfhelp literature i stručnjaka koji može opisati i riješiti ono što međusobno razumijevanje može učiniti. Isplakati potoke suza, ali se onda grleno smijati i potezati konop na zajedničkom izletu, dok ih grije sunce – i to sve u sat i pol sjajnog dokumentarca “Veće od traume”.
Nedopustivo izražen slavonski naglasak
Televizija može ponuditi brojne traume, primjerice naglasne. Prvi u redu onih koji su nam traumatizirali uši je Andrej Rašljanin točno u podne na Prvom HRT-a. Nedopustivo izražen slavonski naglasak koji smo slušali s nevjericom u ionako nevjericom natopljenim vremenima mogao se korigirati da je itko na Prisavlju imao sluha za korekciju. Taman kad smo htjeli apelirati na fonetičare, netko je odlučio da će mladac iz Osijeka biti novinar na terenu, a ne urednik i prezenter, spletom terminskih okolnosti, najgledanije emisije prisavske informative.
Dubrovački naglasni arhipelag, primjerice, šarmantan je, ali i nepokolebljivo prepoznatljiv. Teško ga je “ispraviti”. Čovjek kojem inače uspijeva nemoguće u eteru, naš Amadeus medija Andrija Jarak uspio je i to da se po tome kako govori ne prepoznaje otkuda dolazi. Gramatički je standardan, tek zbog jednostavnosti o kojoj smo već pisali, zna – rekli bi gospari – kvando i kvando – upotrijebiti riječ koja je u narodu prepoznatljivija. Ali da vam u Milijunašu puste glas i da ga po naglasku morate smjestiti u kolijevku, ne biste, jamačno osvojili ni kune. A upravo i zbog toga vrijedi milijune.
Fotografija: zagrebdox