Snimati ozbiljno subverzivne filmove koji će metaforama komentirati i razgolititi zeitgeist vremena, prostora i trenutka u kojem nastaju, nije najjednostavnija misija na svijetu. Čak ni kad se na projektu sklope ozbiljan budžet, koprodukcija i autorski team koji bi na papiru odgovarao reprezentaciji creme de la cremea ili the best de la the best ofa. Za provjeriti je kod mastermindova žanra i odnosne stilistike, primjerice prve lopte braće Coen. I njihovih “Oh Brother Where Art Thou”, kao moguće najbližeg wannabe rodijaka onome što je u tuzemnoj varijanti trebala predstavljati filmska, blago umotana zajedljivim i poetičnim sarkazmom, razglednica Zagorja. Od briljantnih ideja do njihova jednako briljantne prijevoda na filmski jezik nije samo budžet prepreka kako se to obično zna čuti kod kukavnih hrvatskih filmaša. Ima ponešto i u orkestriranju cijele filmske simfonije.
Neke stvari su ostale izgubljene u prijevodu
Jedan od filmova koji na papiru ili čitajući kratki sinopsis djeluje kao potencijalno najzabavnija komedija godine, “Nosila je rubac črleni”, nakon gledanja ostavlja prilično dvojak okus. Nešto slično što je pratilo autu “Narodnog heroja Ljiljana Vidića” čiji je omjer sjajnih fora i onih manje uspjelih na kraju definirao film. Nejasno je koliko se autorski od prikazanog doista htjelo servirati ono što smo odgledali, a koliko je final cut rezultatom kompromisa i ustupanja. Naime, poetička premisa povezivanja animiranog Isusa, svinje koja govori (pozvoniti zvoncem za Prašćić Babe) i čeka parenje, naivnog svijeta hrvatskog Zagorja s početka popularnih devedesetih, potencijalne ljubavi popa i djevojke, u rukama Gorana Dukića kao jednog od potencijalno najinozemnijih domaćih redatelja (Wristcutters: A Love Story/Pizzeria Kamikaze), čini se da je ostala izgubljenom u prijevodu. Između htijenja “bajkovitog” komentiranja života, mentaliteta i podneblja dotaknutog i limitiranog jednim “kaj” i onoga što je na kraju razglednica prezentirala.
Od čovjeka s američkim redateljskim pedigreom i osobe koja u CV-u može istaknuti da je režirao Toma Waitsa, Patricka Fugita, Leslie Bibb i “Shannyn” Sossamon, do čovjeka u čijem je filmu aludiranja na Srbe i Hrvate kao svinje koje se moraju pariti i voditi ljubav na papiru izgledalo ubitačno perfidnom ironijom. Na papiru. I vjerojatno vrlo inteligentnoj zamisli scenaristice Sandre Antolić kao osobe koja je dramaturški filmski zanat ispekla godinama radeći i kao TV voditeljica i osoba čije razumijevanje filma dostaje zamišljenih poetskih skica. No, tada od simpatične uvodne animacije s Isusom koji namiguje s križa kreće filmska razglednica čijem koloritu i fotografiji sjajnog Branka Linte nemate prostora zamjerati, kao ni specijalnim efektima najisturenijeg domaćeg SFX majstora Branka Repalusta, počinje nešto što je trebala biti komična i nostalgično zajebantska bajka ratne generacije koja s odmakom i dovoljno emotivno otriježnjeno diže noge na pojam dominantnog nacionalističkog habitata u kojem preživljavamo.
Ne ostavljaju puno prostora za nedorečenost
O glumačkim mogućnostima Nataše Dorčić i Anete Čurković iluzorno je govoriti, ali jesu li dovoljnim bile upute biti Regicom za generaciju 2.0 ili jednom od karaktera Babajine “Breze” pitanje je na koje će publika morati potražiti sama. Što se dogodilo po putu da su sve te fine packe iz riznice ideja pretvorene u defile scena iza kojih jedino što ostaje je očekivanje, teško je odgovoriti.
Ono što je dobro po pitanju “Rupca” je podjela. Publika ga strastveno pljucka, hračka i kritizira ili im bude simpatičan taj sitni vez. Konformisti kritičari hvale i tapšaju, kuloarski kolege koji se “ne bi šteli zameriti friendovima” ga hraćkaju “u egzilu”. Ne ostavljaju puno prostora za nedorečenost. Ili im je katastrofalni promašaj ili im popuste na konto raznoraznih kriterija omekšavanja stroge sudbenosti jer ipak je riječ o domaćem filmu pa bi valjalo prilagoditi kriterije.
Negdje na vaganju između dobrog i lošeg jedva se čeka slijedeći Dukićev internacionalni projekt po noveli lika s kojim je radio “Wristcutterse”, tamo će bit manje pritiska i taština za povrijediti, a i prostor je daleko izdašniji za riznicu ideja i njihovo prevođenje na veliko platno ili manje ekrane.
5/10
Naslovna fotorafija: Youtube screenshot