Sve su oči fokusirane na Katar i svjetsko nogometno prvenstvo. I neka je jer od nogometa popularnijeg sporta i vezivnijeg tkiva nema. Ništica s Marokom malo je ublažila euforiji sklon narod. A budući da smo satkani od krajnosti, dobar dio publike odmah je reagirao kao da smo izgubili i, još gore, kao da je već sve izgubljeno. Točno je da nije bilo dobro, ali i to da još šansi ima. I sigurni smo da će ih naši dečki iskoristiti. Dio društva ne propušta iskoristiti bilo koju priliku za moral lažnog sjaja.
Zašto tako ne pratimo….?
Čim je Radovan Fuchs u benignoj izjavi da onaj tko želi može u školi gledati utakmicu poslao poruku da to nije zabranjeno digli su se na zadnje noge svi koji misle da je škola nedodirljiv stup društva, a nogomet joj šteti na ne znam koji način. Zašto tako ne pratimo Sinkoviće, tenisače, rukometaše, kvizaše, paraglajdere…. Zato jer je nogomet ono što sve nabrojano nije i neće nikada biti. I zato jer 90 nacionalnih minuta na drugom kraju svijeta rađa zajedništvo kakvo nitko i ništa ne može poremetiti.
Najbizarnije je zvučala rečenica Fuchsove prethodnice Blaženke Divjak da učenicima treba dati do znanja da je pošteni rad na prvom mjestu. Radi li Luka Modrić nepošteno svoj posao i zakida li ikoga za išta? Vodi li Zlatko Dalić 26 nepoštenih neradnika koji bezidejno trče za loptom? Generalno pitam, ne mislim na Maroko.
View this post on Instagram
Svi sve mogu kad se ukaže prilika
Još se veća graja digla kad je Sabor odlučio stati na dva sata ne bi li se gledalo utakmicu. Kome se ne sviđa, ne mora gledati. Neka radi što hoće. Pa tako su aktivisti u duši i trenutni političari iz Kluba zeleno lijevih u svom kabinetu polirali kritike na proračun za 2023. o kojem se raspravljalo dugo u noć. Platforma Možemo kiksa gdje god stigne, da ne kažemo može. Renesansa kantograda u grad bez nepotizma i svih zala prethodnika, začeta 1. listopada, čini se doživljava smrt u kolijevci. Podzemni spremnici za otpad neće skoro stići jer je poništen natječaj za njihovu nabavu.
Sve ovo podsjetilo me na telefonsku zgodu iz srpnja 2020. Parlamentarni izbori na vratima, kampanja u punom jeku, šalica kave pored mene i draga prijateljica u uhu. Pitanje je može li XY postati premijer? Odgovor – sve može, Saša. Pravo pitanje je treba li i zna li se nositi s tim. Kakav katarzični razgovor. I zaista, svi sve mogu kad se ukaže prilika. A znaju li? Sva je prilika da pojedinci to procijeniti ne znaju.