MANGROOVE I JAZZ ORKESTAR HRT-A
Nešto veće od nas
Aquarius
*****
Suradnja Mangroovea i Jazz orkestra HRT-a, bilo je jasno i prije zajedničke avanture, jednadžba je bez nepoznanica. Točnije: zicer. Sigurni zgoditak.
Uvodni “Preludij” kao da se prizemljio iz neke druge galaksije kao sjajan komad psihodeličnog space/prog rocka koji se strastveno zagrlio sa jazzy-popom. Ili, preciznije Željkinim maznim vokalom uz podršku snenih klavijatura a potom i cijelog benda i orkestra. Atmosfera nostalgije ovijena velom romantike s raskošnim aranžmanom priziva najbolje dane domaće šlageristike (prvenstveno Arsenovih laganica). No Toni Starešinić ne bi bio ono što jeste da se unutar broja ne ukažu i “agresivnije” dionice, puhačka sola i novi sneni pasaže tvoreći savršen glazbeni mozaik.
“Sami”, kao i “Ljubav ni za lijek” ili “Ljubavna” – ulazi u prostor jazzy-popa na tragu Working Weeka iz polovine osamdesetih dok je naslovna skladba bezgrješno iskoristila sve mogućnosti Jazz orkestra HRT-a dodavši mu funkom ozračen ritam s primislima na Hancockove ili Milesove stilizacije. I to uz vožnju robusnog basa iznad koje kolo vode puhači. Željkin vokal je naprosto sjajan dok su elementi Toniju tako milog prog-rocka lucidno ugniježdeni unutar instrumentalnog dijela broja. “Ljubavna” pak u jednom trenu zgodno baca pogled prema “latinici”.
Mnogo zanimljive glazbe
“Sanjala sam” je razigrani jazzy-pop kojem idealno paše novo ruho, dok “Vrijeme” s bubnjarskim uvodom i puhačima uz bendovski prinos vraški stilistikom vuče na davnašnju “Oluju” u izvedbi Josipe Lisac (dok ju još nije trebalo titlovati) i Mladih leva. Naravno, nasaftanu jazzy-pop poetikom Mangroovea. “Laka sam” bi u uvodu s klavirom i flautom mogla biti štogod iz repertoara psihodeličnih bendova s kraja šezdesetih kojima je dodano nešto od stilistike Canterbury scene i odlična ovojnica funkoidnog fusion jazza sa saksofonskim solom u raspletu. “Azimut Theme” je još jedan vješti zagrljaj prog/fusion jazza iz sedamdesetih a la Weather Report s “big bandovskim” timbrom, primislima na Chicka Coreau, space rock i bandove iz Canterburyja poput Caravana iz vremena albuma “In The Land Of Gray And Pink”.
Zaključno “Srce” novi je sfumatozni nježni biser slične poetike kao i prethodnik s atmosferom (pa čak i zgodnom minijaturom- citatom) na tragu King Crimsona s “In The Court Of Crimson King”. Posebice je zanimljiv moćni brzac u sredini broja (novi odličan spoj fusiona, prog rocka i orkestra kao omiljen patent Tonija Starešinića). Nesumnjivo jedan od vrhunaca sjajnog albuma kao lucidno pročitanog “best of-a” i, ni manje ni više već, prave krune dosadašnje karijere Mangroovea. Kud ćeš bolje preporuke za odlazak u Peti kupe 30. ožujka na koncertno predstavljanje albuma svirkom Mangroovea i Jazz orkestra HRT-a.